Proslava četvrtog rođendana daleko je iza nas. Bila sam zaluđena organizacijom njezine proslave, uzbuđena, užurbana… sve dok mi u jednom trenutku pred oči nije iskočila ona – moj cvjetić, moja princeza Iris.
Pomislila sam: Bože, koliko je volim! Zar su već prošle četiri godine od njezina rođenja? Kako vrijeme tako brzo prolazi, a kao da sam jučer ležala na podu, valjajući se kao prasica, pokušavajući izmasirati leđa koja su se “raspadala” od bolova. I sjećanja su navrla…
Hrabra, aktivna trudnica
Nisam bila debela, nisam dobila ni desetak kilograma u trudnoći, ali već od ulaska u osmi mjesec leđa su me svakodnevno užasno boljela. Moj dragi muž davao je sve od sebe masirajući me, ali meni je masaža bila potrebna 24 sata na dan. A kako je bol bila stalno prisutna, u potrazi za raznim metodama koje bi mi olakšale neugodnu bol otkrila sam “miss Pigi valjuškanje” – s nogama podignutima na tabure. Izgledalo je smiješno, ali pomagalo je!
No tog dana, na dan mojeg porođaja (8. svibnja), pomoći nije bilo. Taj dan, nekoliko dana do termina, provela sam s prijateljicama u šetnji, potom kod mame i tate na ručku, i kući sam se vratila tek predvečer. Cijeli sam se dan osjećala super, o porođaju uopće nisam razmišljala.
Mislim, ni inače tom činu nisam pridavala neki značaj – jednostavno nisam ni željela. Rekla sam samoj sebi: Čemu to? Dramit ćeš, razmišljati o mogućim komplikacijama. Nema potrebe. Ali taj dan, po povratku kući, moja su leđa bila kao da mi je netko u njih ugradio željeznu cijev koja teži nekoliko tona i ubada me pri svakom pokretu… Ma ne, ne želim dramiti, mrzim kmeze koje se u trudnoći ponašaju kao da su bolesne. Ne želim biti jedna od njih, razmišljala sam i trpjela. Stiskala sam zube, ali unatoč tome bol je ostajala i razdirala me. Valjuškala sam se, pokušavala ustati, ali nije išlo.
U tom trenutku suprug se spremao za posao, za noćnu smjenu. Što sada? Ostat ću sama. Što ako se upravo porađam? Supruga (koji se već bio uspaničario) ispratila sam s osmijehom na licu i s pričom da su to neke blage kontrakcije, da nije porođaj. Ali čim sam zatvorila vrata stana, uzela sam telefon i nazvala sestru koja je u tom trenutku tulumarila s društvom. Kroz glazbu i buku koja ju je okruživala uspjela je shvatiti što se događa i “nacrtala se” pred mojim vratima u roku od pet minuta.
Otuširala sam se – jednom, dvaput, triput – i napravila si mlijeko s plazma keksima. Bol se smirila, s njom i ja – uživala sam i jela. Bila sam super. Boljelo je, ali ne strašno. Bol se javljala i nestajala.
Nazvala sam prijateljicu koja se porodila mjesec dana prije i ispričala joj kako se osjećam i što se događa, a ona me pokušavala uvjeriti da je to to i da je porođaj počeo. Slušala sam je i mislila: Čemu panika, ne idem u bolnicu, dok ne budem sto posto sigurna – i gotovo! Jer, mrzim ugovorene porođaje!
Beba je pokucala na mamina vrata
Naime, prije nego što sam dobila posao u struci, imala sam sreću, ili nesreću, kratko raditi u rađaonici kao pedijatrijska sestra i točno znam kako završe ti ugovoreni porođaji. Ginekolog kojeg nađeš da ti kao bude “pri ruci” ako krene po zlu, pred sam ti termin kaže datum svojega dežurstva i onda ti zakaže porođaj baš na taj dan. I onda, s obzirom na to da porođaj nije sam od sebe krenuo, pokušavaju ga isprovocirati prepidil gelovima, indukcijom ili sl.
I na kraju, taj isti koji ti se trebao naći pri ruci za nedajbože, napravi ti medvjeđu uslugu i napati te k'o Isusa, da bi ispao “dobar” i rekao kako je baš on zaslužan za tvoju divnu bebu. Pa onda još od vaše rodbine dobije i darove. Možeš misliti! Upravo zbog toga željela sam čekati do zadnje sekunde, ali nisam ni sanjala da su baš to te sekunde…
Suočavanje s rađaonicom
Kao prvorotkinja, očekivala sam da ću se morati jako, jako napatiti i proći kroz mrtvačke bolove i što znam što sam sve mislila od silnih priča koje sam čula o porođaju.
Ustvari, najgore je što sam ja bila na velikom broju porođaja te sam itekako znala što se sve može dogoditi i do kakvih sve komplikacija može doći. Sreća je bila da me sasvim slučajno nazvala prijateljica i u razgovoru me pokušala uvjeriti da se javim svom ginekologu. Kako nije uspjela u tom naumu, poklopila je slušalicu i došla k meni. Uvjeravanje se nastavilo pa sam joj ubrzo rekla da sam umorna i uspjela sam je istjerati iz stana (oko 1 ujutro) uz obećanje da ću je nazvati ako me bude jače boljelo.
Sestri sam rekla da idem leći te da i ona učini isto. Međutim, kontrakcije su bile sve češće – na petnaestak minuta. U jednom trenutku, baš kad sam imala kontrakcije koje su bile neizdržive, zazvonio je telefon. Na liniji je bila ona ista prijateljica. Nije se dala smesti, rekla je: “Neću leći u krevet dok tebe ne ispratim u bolnicu.” Da je umirim, rekla sam joj da ću se otuširati i da krećemo na pregled.
Kad smo stigli na ginekologiju, odmah su me primili i uputili u rađaonicu gdje su mi probušili vodenjak. Trudila sam se biti što manje zahtjevna. Skakutala sam na lopti, a kad su bolovi dosegnuli vrhunac, legla sam na krevet i stiskala zube. Nisam ni zucnula. Pokraj mog kreveta nalazio se ormar s kirurškim priborom, i u jednom trenutku do njega je došla jedna od sestara. Upitala me je kako sam, a ja sam kao iz topa ispalila kako ne mogu više izdržati nagon za tiskanje. Sklonila je moj prekrivač i odmah rekla ostalima da je i kod mene krenuo porođaj i da me odmah prebace na stol.
Iris, najdivnije stvorenje koje sam zagrlila
U prvom trenutku sam pomislila: Pa nisu baš prestrašni ovi bolovi, vjerojatno najgore tek slijedi. Ali nakon samo tri pokušaja čula sam plač najljepšeg stvorenja na svijetu. Moja princeza je imala tako divne krupne oke i predivnu okruglu glavicu, nije bila ni crna, ni plava u licu. Bila sam presretna kad sam je ugledala i istopila sam se od ljubavi i nježnosti kad su je položili na moje grudi (iako sam ranije tvrdila kako to neću dopustiti jer su djeca koja se rode tako “ljigava”).
Bilo je to najdivnije stvorenje koje sam u životu zagrlila! Pogledala sam na sat: bilo je 4.45 sati. Za moju mamu to je bilo najljepše buđenje u zoru, za mog muža najljepša i najlakše odrađena noćna smjena, a za mene noć u kojoj su se ostvarile sve moje želje i nade.
Dobila sam divnu, zdravu djevojčicu, tešku 3300 grama i dugu 51 centimetar.
Želite ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr
