Lea je čini se, jako samostalna. Što sve može sama, u čemu ste još potrebni svojoj dvoipolgodišnjakinji?
Lea je super. Raste, razvija se. Nastojala sam je oduvijek tretirati kao malog čovjeka, a ne kao bebu. Tako sam joj nakon što je navršila godinu dana maknula dudu s kojom je, doduše, samo spavala, bočicu sam joj ukinula s deset mjeseci i pila je vodu iz čaše, a već s godinu i tri mjeseca znala je sama jesti vilicom. Prohodala je s 11 mjeseci, a tri mjeseca poslije prestala sam je stavljati u kolica, pa sada kada vidi dijete u kolicima, pa makar i starije od sebe, uvijek kaže: ''Mama vidi malu bebu'', jer misli da se samo male bebe voze u kolicima. Vrlo je rano počela ići na kahlicu, a potpuno sam joj skinula dnevnu pelenu s godinu i deset mjeseci. Tako da je ona danas dijete koje zna zahvaliti, pozdraviti i jesti samo. Neki je dan, na primjer, otišla sama na wc piškiti a da mi nismo ni primijetili. Prava je mala dama. Velike su to promjene u djetetovu životu i one se događaju svakodnevno.
Je li „dar govora“ u ovom razdoblju u još naprednijoj fazi s obzirom na to da nam je Vaš suprug otkrio da je Lea mala pričljivica?
Tako je, Lea puno priča, što je super jer s takvom djecom vrlo brzo možete uspostaviti dobru komunikaciju i ona vam mogu reći sve što ih muči i što žele. Ima dana kada na prestaje ispitivati, pjevati, pričati sama sa sobom, i nekada to bude iscrpljujuće za roditelje, ali zapravo sam sretna da je takva, otvorena, napredna i da nije povučena. Ako ostane takva, mislim da će joj u životu biti znatno lakše. Ja sam bila dosta povučena kao djevojčica i često se zbog toga nisam znala izboriti za nešto što sam, recimo, željela. To sam naučila tek kasnije u životu. Zapravo, još uvijek učim.
Uživa li i dalje promatrati stariju djecu u igri i je li sada već hrabrija u namjeri da im se pridruži?
Jako voli djecu, a posebno joj imponiraju starija. Kako je komunikativna, tako joj nije problem vrlo brzo ući u igru s drugom djecom. Lea ima i devet godina starijeg brata Marka (sin mojega muža iz prvog braka), kojeg obožava, i odnos s Markom joj sigurno pomaže da razvija tu svoju komunikativnost. Na jesen kreće u vrtić i sigurna sam da će uživati u tom okruženju. Čim je Lea bila navršila tri tjedna, brigu o njoj dijelim svakodnevno s Martom koja je čuva. Jako sam sretna zbog toga jer je Marta dadilja ''iz snova''. Osim što je draga, pristojna, slatka, odgojena i uredna, Marta je iznimno topla osoba, i ona i Lea jako se vole. Uza sve to, Marta je velikim dijelom zaslužna za Leine napretke i razvoj jer joj je izrazito posvećena. Marta je vrlo mlada, ali je po struci odgajateljica i jako je lijepo usmjerava.
Kada je danas promatrate, imate li osjećaj kao da je prošlo sto godina od trenutka kada ste ugledali plusić na testu? Sjećate li se emocija koju su Vas tada obuzele?
Da, čini mi se da je prošla cijela vječnost. Sjećam se točno trenutka kada sam pomislila da sam vjerojatno trudna, a bilo je to za vrijeme mog službenog puta u Beču. Nisam otišla u ljekarnu po test zbog neke praznovjernosti. Naime, dugo je vremena prošlo od trenutka kada sam poželjela postati majka do onoga kada se to i ostvarilo pa se nisam, nakon toliko razočaranja, željela previše zanositi. No kad sam se vratila u Zagreb, otišla sam izvaditi krv i napravila tzv. beta HCG test, koji je pouzdaniji od običnog testa. Nakon toga sam otišla na prvi ultrazvuk da potvrdim trudnoću i tek nakon što sam dobila sliku i nakon što mi je liječnik potvrdio trudnoću, počela sam se zaista veseliti. Mojoj sreći nije bilo kraja, ali sam i dalje bila na oprezu jer sam sedam mjeseci ranije imala spontani pobačaj nakon samo mjesec i pol trudnoće. Ovoga se puta nakon devet mjeseci rodila Lea. Opustila sam se tek nakon što su prošla prva tri mjeseca trudnoće.
Opišite nam Anu trudnicu…
Trudnoća je bilo jedno od najljepših razdoblja u mom životu. Nakon što su prošla prva tri mjeseca, počela sam vježbati tri puta tjedno, penjala se na Sljeme, odlično sam se osjećala, bila sam aktivna u poslu do petka, a u nedjelju sam otišla u bolnicu rađati. Uživala sam u trudnoći. Znate kako i inače u životu ima dana kada ste sami sebi lijepi i dana kada se osjećate loše, a ja se sjećam se da sam za vrijeme trudnoće svako jutro, kad bih se pogledala u ogledalo, imala osjećaj da sam samoj sebi predivna.
Koje Vam je razdoblje trudnoće bilo najteže, a u kojem ste posebno uživali?
Osim toga prvog tromjesečja kada sam još bila u strahu od toga hoće li sve proći dobro i nešto malo mučnina koje sam tada imala, ostatak trudnoće sam se odlično osjećala. Dobila sam samo osam kilograma kroz cijelu trudnoću, nisam naticala, nisam imala nikakve druge tegobe i uživala sam u svakom trenutku. Jedino razdoblje kada sam se malo zabrinula bilo je dok sam čekala nalaze amniocenteze. Nalaze sam jako dugo čekala i nisam bila potpuno mirna dok nije došla potvrda da je sve u redu.
Balet je obilježio značajan dio Vašeg života. Je li se to pokazalo kao prednost tijekom trudnoće?
Sigurna sam da je moja fizička spremnost bila prednost tijekom cijele trudnoće. Malo me plašilo kako ću reagirati na promjene na tijelu izazvane trudnoćom i viškom kilograma, ali odlično sam se osjećala i sviđao mi se pogled na moje trudno tijelo, pa čak i pred sam porođaj. Pošto sam još uvijek, od bavljenja baletom, prilično gipka, nije bilo radnje ili pokreta koje nisam mogla obaviti sama. To mi je davalo osjećaj sigurnosti i kontrole.
Jeste li puno vremena provodili u pripremi za majčinstvo, ali i za sam porođaj?
Pričala sam sa svima i puno čitala. Nisam išla na trudnički tečaj jer sam smatrala da to nije nužno. Kako sam cijelo vrijeme trudnoće vježbala sa svojom prijateljicom i trenericom Anamarijom Jagodić Rukavinom, koja je i sama majka dvoje djece, a pri tome zna svoj posao jako dobro, ona mi je puno pomogla svojim savjetima. Također, moja prijateljica dr. Nada Bilić, koja je anesteziologinja u Bolnici „Sestre milosrdnice“ na Odjelu ginekologije, puno mi je pomogla svojim savjetima jer svakodnevno sudjeluje u porođajima, a i neizmjerno poštujem njezino znanje i stručnost.
Kako pamtite taj ''dan D''? Biste li rekli da ste imali lakši ili teži porođaj? Suprug se pohvalio da Vam je bio podrška u rađaonici…
Mislim da sam imala prilično lagan porođaj jer sam dobila epiduralnu anesteziju i nisam uopće osjećala trudove. Osjetila sam samo one zadnje trudove kada dijete izlazi van, i to je neka produktivna bol koja, barem prema mom iskustvu, nije problematična. Moj muž je bio uz mene cijelo vrijeme, i čak je prerezao pupčanu vrpcu. Kako nisam osjećala trudove a bila sam u rađaonici od šest poslijepodne do dva ujutro, pravio mi je društvo, što mi je u tom trenutku bilo potrebno i važno. Imala sam i izvrsnu babicu, gospođu Blaženku Sumpor, koja se nije odvajala od mene, što mi je također davalo sigurnost. Uz mene je bila i moja prijateljica anesteziologinja, a neko vrijeme čak i moja mama.
S Leom ste vrlo brzo uspostavili ritam i raspored, što iz muške perspektive zvuči vrlo jednostavno i lako. A kako Vi pamtite prvih godinu dana s Leom?
Lagala bih kad bih rekla da je bilo lako. Znam da to danas nije popularno reći, ali jedna od najtežih stvari, vezano uz majčinstvo, bilo mi je dojenje. Vjerojatno najviše zbog toga što nisam imala dovoljno mlijeka. Ali mislim da je to važno reći jer ima dosta žena koje se muče s dojenjem, i imaju osjećaj krivnje ako ne doje pa se ne usude odustati. Ja sam odustala potpuno od dojenja nakon samo tri tjedna jer sam vidjela da je Lea nervozna i gladna. Čim smo potpuno prešli na bočicu, počela je dobro spavati i postala zadovoljna beba, a ja puno zadovoljnija mama. Prvih nekoliko dana poslije porođaja bilo mi je jako teško, a recimo da sam došla sebi nakon mjesec dana kada sam prestala s noćnim hranjenjima. Osim toga, ja sam se već nakon mjesec dana uključila u posao, što mi je predstavljalo fizički napor ali i psihičko zadovoljstvo. Zapravo, ponajviše činjenica da mogu pomiriti i majčinstvo i karijeru a da pri tome ne osjećam krivnju. Jedino loše iz tog iskustva bila je moja premorenost, ali ne znam baš puno novopečenih majki koje nisu premorene pa i kad ne rade.
Najviše zbog toga što vjerujem da je rutina najbolji saveznik u odgoju i podizanju djece, a onda i zbog svog zahtjevnog tempa, vrlo sam brzo uspostavila ritam s Leom, pa tako i danas, kada ima dvije i pol godine, ona ide spavati između osam i pola devet navečer. Sa samo tri mjeseca Lea je već spavala u svojoj sobi, a baš nikada nije spavala u našem bračnom krevetu.
U kojem trenutku ste postali svjesni da ste majka?Je li se ikada dogodilo da ste si rekli: Ana, pa ti si sada mama!– ili je sve išlo nekako svojim tokom?
U početku se nisam mogla uopće naviknuti na to da sam mama. Sjećam se da sam o tome stalno razmišljala, ali onda je nekako to postalo normalno. Zapravo sam najviše osvijestila majčinstvo kada sam shvatila da sada postoji osoba u mom životu koja će do kraja života ''određivati'' moju sreću ili tugu, odnosno netko o čijoj sreći ovisi moja sreća.
Koliko je Lea slična svojoj mami, a po čemu je „ista tata“?
Fizički je kad se rodila bila isti tata, a sada je vrlo slična meni u njezinim godinama. Karakterno mi je teško reći, nekada mi se čini da je apsolutno svoja, da nije ni na mene ni na Zlatka.
Slažete li se sa suprugom oko odgojnih metoda? Biste li rekli da ste zasada zadovoljni kako svi skupa funkcionirate?
Moj je muž puno opušteniji u odgoju od mene i on se neće uzrujati ako Lea ''kasni'' s odlaskom u krevet ili obrokom. Meni je to dosta važno i ja tu nisam baš opuštena. Možda Lea baš od te kombinacije najviše profitira.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe br. 77
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
– 02.05.2013. –
