Ana Badurina studirala je talijanski jezik i književnost, te povijest i sasvim je logično te velike ljubavi želi prenijeti i na svog 4-godišnjeg sina Jurja. Upravo zato ova naša prevoditeljica s talijanskog jezika i lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta često u obiteljskom aranžmanu putuje i Jurju otkriva ljubav prema drugim krajevima, muzejima, poznatim građevinama…
Jedno od klasičnih pitanja koje obično svatko uputi mami koja dio posla radi od kuće: kako uspijevate organizirati vrijeme?
Mnogo radim, ali imam sreću jer sve su to poslovi u kojima uživam. Uvijek krećem od stalnog posla pa organiziram preostalo vrijeme. Idem po rokovima: kako se bliže, tako ja stišćem. Uvijek mi se čini da sam organiziranija što više obveza imam, imam manje praznoga hoda.
Juraj će uskoro napuniti četiri godine. Kakav je on mališan?
Vrijeme leti, a s Jurjem nema mira osim kad je u vrtiću. Tisuću pitanja, tisuću želja, tisuću mušica, a samo dva roditelja. Nije lako, ali kad zaspi, često mu se ušuljamo u sobu i ne možemo se nadiviti svojem malom čudu. Vjerujem da se svi roditelji tako osjećaju, svako je dijete posebno na svoj način. A Juraj uvijek pronađe način i vrijeme da nas izludi i da nas razveseli kao nitko prije njega.
Uz rad kod kuće preživjeli ste i ono burnije razdoblje, dok je Juraj bio još beba. Znamo da mame mogu sve izdržati, ali nije li to poprilično iscrpljujuće?
Kad je bio novorođenče, radila sam isključivo od kuće. Sreća je što je i tata slobodnjak pa smo se uspijevali organizirati. Arhitekt je i bilo mu je važno raditi u prvom dijelu dana, a zatim ga je popodne preuzimao kako bih ja mogla raditi. Noć je također bila moja, no noć je i inače vrijeme književnih prevoditelja, tako da se ne osjećam posebnom.
Zajedno biramo destinacije, a veseli me što je Juraj već stekao naviku razgledavanja gradova.
Što je Juraj stariji, to je teže jer traži sve veći angažman, a mi se oboje trudimo biti uz njega i s njim kvalitetno provoditi vrijeme jer smo svjesni da nas neće uvijek to tražiti. Iscrpljujuće je, ali i zadovoljstvo je veliko.
Kako volite kvalitetno provoditi slobodno vrijeme s Jurjem?
Kad god možemo, nastojimo biti vani, idemo u prirodu ili u muzej, na predstavu, izlet… I kod kuće nastojimo kvalitetno provoditi vrijeme, mnogo čitamo, to nam je od samog početka jedna od najdražih aktivnosti. Sada već i sam voli sjesti i listati knjige, često ga čujem kako u svojoj sobi sam priča priče, odnosno “čita”, kako on to voli reći. Ima bujnu maštu i dok se igra, smišlja raznorazne scenarije, rijetko se igra u tišini. Pozitivno utječe i na nas pa, ovisno o njegovim interesima i pitanjima, i mi sami učimo kako bismo mu mogli prenijeti znanje, otkrivamo nove talente, upuštamo se u mnogo toga u što se prije nismo upuštali.
Kad se rokovi opako približe, pa se posao odulji do kasnih noćnih ili ranih jutarnjih sati, uskače li tada tata?
Tata ne uskače, tata je uvijek prisutan i sve radimo zajedno. Nas smo dvoje zajedno već više od dvadeset godina i uvijek smo sve dijelili, pa tako i kućanske poslove. Nema tu muških ili ženskih poslova, tko stigne, taj obavi što se mora. Tako je i otkako se rodio Juraj. A Jurju ne smeta toliko kad radim izvan kuće, kad odem na fakultet ili u grad, kad su festivali, za sve to ima razumijevanja, ali iz nekog razloga ne podnosi kad sjednem za računalo, tako da dobar dio posla i dalje obavljam noću.
Vaša tročlana obitelj puno putuje, i to često izvan Hrvatske. Kakav je Juraj putnik? Je li teško organizirati i planirati sve s malim djetetom?
Juraj je pravi mali putnik. U početku smo putovali više Hrvatskom, što iz užitka, što zbog posla. Juraj nije imao ni godinu dana kad sam u Puli i Rijeci u sklopu festivala Lit link – književna karika moderirala susrete s talijanskim gostima. Smijali smo se da neki djecu vode u zabavne parkove, a mi na književne festivale. Zatim smo počeli putovati i izvan Hrvatske, a nedavno smo s njim prvi put i letjeli. Kad je bio mlađi, bilo mu je važno samo da nije gladan i da može odspavati. Kako raste, tako postaje teže jer ima svoje želje, ali uglavnom surađuje i na kraju se uspijemo dogovoriti. Veseli me što je već stekao naviku razgledavanja gradova.
Kad Juraj zaspi, često mu se ušuljamo u sobu i ne možemo se nadiviti svojem malom čudu.
Naravno, uvijek izaberemo jednu do dvije “ozbiljnije” aktivnosti, ostalo prilagodimo njemu. Zajedno biramo i destinacije, mi ga “usmjerimo”, a on izabere. Dugo ga je intrigirao Pariz koji je upoznao kroz slikovnice. Odlučili smo mu ga priuštiti i zajedno smo planirali što posjetiti. Eiffelov toranj bio je očekivano neizbježan, ali iznenadilo me što je inzistirao da posjetimo Louvre za koji je također čuo iz slikovnica. Mislim da se s djecom mnogo toga može, treba im se samo prilagoditi. Kad je s godinu i pol razgledavao crkve po Toskani, na slikama smo tražili životinje i učili boje. U Louvru sam mu objašnjavala što je Hamurabijev zakonik, a on je mudro zaključio da su i stari ljudi imali posljedice za ružno ponašanje kao što on “ima posljedice” kada je neposlušan. Pametne su to glavice, ne smije ih se podcjenjivati.
Prevodite uglavnom s talijanskog, a ljubav prema tom jeziku gajite još iz mladosti. Učite li ga već pomalo tom jeziku i kroz igru?
Ne učim ga talijanski, ne učim ga nijednom jeziku osim hrvatskom. Imamo slikovnice na talijanskom, katkad me zamoli da mu ih čitam, ali vrlo brzo me zaustavi, traži da mu prevedem. Kaže da sam mu čudna kad govorim talijanski, da mu ne zvučim kao ja. Vjerujem da će i za talijanski doći trenutak, ali neka dođe u njegovu ritmu.
Porijeklom ste s Lošinja, pa jedan dio godine provodite i ondje. Jeste li ikada vagali gdje živjeti, u Zagrebu ili na Lošinju? Da razmišljate isključivo kao mama – gdje biste odabrali živjeti?
Volim Zagreb i život u njemu, a Lošinj često posjećujemo, dolje su nam svi. Juraj je osobito vezan za bratića Damiana i sestričnu Luku, obožava ih i tužan je kad se od njih rastaje, ali i rastanci su dio života. Život u manjem mjestu vjerojatno je mirniji, ostavlja više slobodnog vremena, sve je nadohvat ruke. Miljenku i meni sigurno bi bilo lakše dolje gdje bi nam uvijek netko mogao uskočiti, u Zagrebu sve pada na nas dvoje. Ali svejedno, mislim da mu Zagreb može pružiti mnogo, a uvijek nam ostaju vikendi i praznici na Lošinju.
Foto. privatni album/Miljenko Zekić
Razgovarala: Nataša Krstičević
