Prošlo je manje od pet godina otkako je Adam Končić, glumac kazališta Komedija, prvi put postao tata i njegovi prioriteti potpuno su se promijenili. Razgovaramo dok njegovi mališani, Marta i Petar, pristojno sjede kraj nas pijuckajući sok.
Petar koji će za koji mjesec proslaviti 3. rođendan prema sestri je vrlo brižan, a prema nepoznatima nepovjerljiv, ali samo prvih nekoliko minuta. Marta koja je 20 mjeseci starija od brata odmah nas je očarala svojim slatkim osmijehom.
Obitelj se tog jutra spremala u Zagorje, no djeca su strpljivo čekala da tata odgovori na sva pitanja, a koji bi se put i uključila u razgovor.
,
Često odete u Zagorje…
– Zapravo i premalo, koliko bismo htjeli. Imamo bake i djedove gore, ali premalo imamo vremena češće ih posjetiti, ponajprije zbog mojeg posla. Zagorje nam nudi dva prekrasna dvorišta kod djedova i baka, a tast i punica imaju čak i bazen iza kuće.
Djeca jako vole Zagorje, pa kako ja vikendima često radim, žena ode s njima. Boravak u prirodi, svejedno je li to Zagorje ili gradski park, važan je dio obiteljskog života jer nam daje da kvalitetno provedemo vrijeme zajedno. Važan je i za razvoj djece koja se tako susreću s biljkama i životinjama u prirodi i uče o svijetu u kojemu živimo.
Koliko se njihovo djetinjstvo razlikuje od vašega?
– Moje je djetinjstvo sigurno bilo više vezano uz nesputan boravak vani, što u dvorištu, što u kraju, jer sam odrastao u malom mjestu koje se zove Brestovec Orahovički.
Uopće se ne sjećam da sam gledao televiziju negdje do početka osnovne škole. Moja prva sjećanja na televiziju u djetinjstvu su partizanski filmovi nedjeljom prijepodne.
Najbolje pamtim šetnje s rođacima; moj je otac iz velike obitelji, pa su njegove sestre puno bile sa mnom. Roditelji su radili, a one su me čuvale. Uglavnom, razlika je velika.
Naša djeca su sada, uvjetno rečeno, zarobljeni u našem dvorištu, ali sretni smo da smo se maknuli s Črnomerca gdje sam živio 20 godina kod okretišta tramvaja. Od prije dvije godine imamo dvorište u kojemu se djeca mogu igrati oko kuće. To malo okućnice čini veliku razliku u kvaliteti našeg življenja.
Ipak, vi, kao i većina djece, niste imali tatu glumca da vam čita priče?
-To nam je najljepše i najintimnije vrijeme koje provedemo skupa, kad se na kraju dana, nakon posla, svi skupimo u krevetu. Nerijetko i svi četvero. Onda im žena ili ja, ili čitamo ili pričamo priče iz glave koje jako vole slušati, a često tako i zaspu.
Zapravo jako kasno idemo spavati jer moje je radno vrijeme do 10-11 sati navečer, a kad dođem doma oni su još budni, tako da se stignemo još malo družiti. Ujutro djeca mogu duže spavati jer još ne idu u vrtić. Žena radi pola radnog vremena, a ima takav posao da ga može raditi od kuće. Drago mi je da su još uvijek doma uz mamu.
Je li teže tako s dvoje male djece među kojima je, kažete, 20 mjeseci razlike?
– To bi vam više mogla reći moja supruga. Ona je vrlo požrtvovna i brižna prema njima, a i jako je dobar pedagog. Sa svoje strane mogu reći da svaki svoj trenutak nastojim provesti što više u veselju s djecom upijajući ih jer, kao što stariji govore, sad su u dobi kad najbrže uče i razvijaju se, i ne želim se kasnije kajati zbog stvari koje sam propustio.
Zaista to koristim maksimalno i postali su mi totalno nevažni neki momenti u životu koji su mi prije nego što sam postao tata bili važni ‒ određena druženja i prijatelji… Sada mnoga druženja planiramo tako da su s djecom.
Kako se njih dvoje slažu?
– Mislim da se jako dobro slažu. Marta je starija, pa je učiteljica i jako je brižna i pažljiva prema bratu, a on se prema njoj odnosi zaštitnički. Mislim da su jako povezani i drago nam je da smo ih uspjeli zajedno upisati u vrtić, u istu mješovitu grupu s djecom različite dobi. Aplicirali smo na Siget jer ondje imaju takve grupe s Montessori programom.
Vjerujemo da će Marta i dalje potezati brata prema naprijed i da je to dobra kombinacija, da kao brat i sestra funkcioniraju i dalje zajedno kako su i doma odgajani.
Vodite li ih u kazalište?
– Bili su već na nekoliko dječjih predstava. Krenuli smo kad je Marta imala tri godine, a nedavno smo polako počeli uvoditi i Petra. Dosad nam je najzanimljivije bilo Kazalište lutaka, ali sada smo već spremni otkrivati malo i Žar pticu, Trešnju, Malu scenu možda malo kasnije.
Premda, Marta ima ples dva puta tjedno, jutarnji termini često nam budu prerano, a popodnevni se kose s mojim obvezama navečer. Marti se od svih predstava koje smo gledali najviše svidjela Pepeljuga, a Petru Tri praščića.
Intervju u cjelosti pročitajte u časopisu Mama&Beba.
(srpanj 2017.)
