U samom početku djetetova emocionalnog razvoja javljaju se spontane emocionalne reakcije koje su naslijeđeni mehanizmi reagiranja. Njima dijete privlači pažnju na svoje životno važne osnovne potrebe te izražava ugodu ili neugodu.
Pozitivno emocionalno stanje dijete izražava smiješkom, gugutanjem, pozornim gledanjem, a plačem, mrštenjem i izrazom gađenja izražava negativno emocionalno stanje.
Već u tom vrlo ranom razvojnom razdoblju stvara se djetetova interakcija s okolinom. Ono je u stanju reagirati na ton kojim mu se obraća odrasla osoba (nježan glas stvara ugodu, grub glas dovodi do plača). Dijete upoznaje roditelje i druge ljude, uspostavlja kontakt s osobom koja zadovoljava njegove potrebe, koja ga umiruje, gleda, sluša.
Kasnije, kroz daljnji razvoj, ta osoba postaje i ostaje vrlo važna u djetetovu životu i zahvaljujući njoj dijete uči o ljudima i svijetu te postaje sposobno uredno razvijati svoje emocije i primjerene reakcije na njih. Kako su reakcije na emocije nedjeljive od samih emocija, govorimo o djetetovu socio-emocionalnom razvoju koji se tijekom sljedećih mjeseci odvija kroz razvojne faze koje karakteriziraju određena, uvijek ista ponašanja.
Kako se dijete razvija po mjesecima i godinama?
Od 3 do 6 mjeseci
U igri s djetetom javlja se ”socijalni smiješak”. Na taj način dijete daje do znanja da uživa u socijalnom kontaktu s poznatim osobama. Smješka se i vlastitom odrazu u zrcalu te se spontano smije u ugodnim situacijama. Plačem reagira na nezadovoljstvo ili na nepoznatu osobu. Sposobno je reagirati na vlastito ime. U stanju je prepoznati osnovna emocionalna stanja svoje majke.
Do kraja šestog mjeseca života dijete izražava sve četiri primarne emocije: ljutnju, strah, radost i tugu.
Od 6 do 9 mjeseci
Dijete sada povezuje ton glasa i izraz lica za razumijevanje osnovnog emocionalnog stanja odrasle osobe. Svjesno traži podatke o emocionalnom stanju svoje majke kao uporište za vlastito ponašanje i vlastite emocionalne reakcije.
Od 9 do 12 mjeseci
Dijete je duboko vezano za jednu osobu iz svoje okoline (najčešće za majku) te plače ako ta osoba napusti prostoriju. Sramežljivo je i rezervirano prema nepoznatim osobama. Uživa u imitativnim igrama tj. igrama oponašanja (oponaša aktivnosti, zvukove i geste).
Od 1 do 2 godine
Svjesno je da se razlikuje od drugih ljudi, doživljava sebe kao individuu. Želi biti samostalno te pokazuje ponos i zadovoljstvo novim postignućima. U ovom razdoblju počinje pružati otpor. Veseli se društvu druge djece, iako još nema zajedničke socijalne igre.
Od 2 do 3 godine
Razumije da je dječak ili djevojčica. Svjesno je vlastitih i tuđih emocija. Ima promjene raspoloženja te se srami ako ga se uhvati da radi nešto što ne bi smjelo. Ipak, često ustraje u vlastitim htijenjima i ne sluša odrasle (ispituje njihove reakcije). U stanju je sebe okarakterizirati kao dobro, zločesto, lijepo i sl. Promatra ili se igra u manjoj skupini djece (do troje djece), gdje sudjeluje u jednostavnim grupnim aktivnostima kao što su pljeskanje ili pjevanje. U igri s odraslom osobom rado dijeli uloge (ti budi mama, ja ću biti tata, i sl.). Posesivno je prema vlastitim stvarima, za koje se bori, te ponekad agresivno reagira prema vršnjacima i odraslima.
Od 3 do 4 godine
Sebe doživljava kao cjelovitu osobu s tijelom, mislima i osjećajima. Samostalnije je. Samostalno pere ruke i na opomenu briše nos. Kraće vrijeme može biti odvojeno od roditelja. Voli se igrati s drugom djecom. U igri ponekad surađuje s drugom djecom. Tada dijeli igračke ako ga se zamoli. Voli igre s jednostavnim pravilima. Vrlo je inventivno u igri te često ta pravila mijenja. Ima bujnu maštu koju ponekad ne razlikuje od stvarnosti. Zamišlja da su mnoge nepoznate slike čudovišta. U igri glumi kompleksnije aktivnosti (poslužuje imaginarne kolače). Pronalazi rješenja za konflikte. Pokušava se nagoditi (“dat ću ti ovu igračku ako ti meni daš onu”).
Od 4 do 5 godina
Želi biti poput svojih prijatelja, stoga pokušava ugoditi svojim vršnjacima. Uglavnom prihvaća pravila, ali nerado gubi.
Rado pjeva, pleše i glumi. Samostalnije je i samo odlazi do susjeda u zgradi. Razlikuje maštu od zbilje. Katkada je vrlo zahtjevno, a katkada vrlo kooperativno. Počinje razumjeti moral (je li nešto pošteno, pravedno, dobro ili loše). Uspoređuje se s drugima. Razvija prijateljstva. Uključuje se u imaginarnu igru s drugom djecom (igra se ”kuće” ili ”presvlačenja”). Igra sve više sliči stvarnim događajima u kojima se vježbaju i razne emocionalne reakcije primjerene raznim situacijama.
Što je važno za uravnotežen djetetov emocionalni razvoj?
Djetetov emocionalni razvoj jednim dijelom ovisi o urođenim predispozicijama, a jednim većim dijelom o usklađenosti djetetovih doživljaja i potreba s očekivanjima i ponašanjima okoline o kojoj dijete ovisi.
Urođene predispozicije su način i intenzitet reagiranja na osjetilne podražaje tj. temperament s kojim se rađamo. Međutim, najraniji odnos bebe s majkom i neposrednom okolinom te osjećaj prihvaćenosti i usklađenosti okoline s dječjim potrebama od presudnog su značaja za uravnotežen djetetov emocionalni razvoj. U prvim mjesecima života majčino lice daje djetetu prve informacije o emocionalnom svijetu s kojim se dijete usklađuje.
Tijekom djetetova sazrijevanja okolina sve više utječe na njegovo oblikovanje izražavanja emocija i uči dijete društveno prihvatljivim oblicima izražavanja emocija. Na emocionalni razvoj djece najveći utjecaj imaju njihovi roditelji. Djeca uče kako se nositi sa svojim emocijama prije svega promatrajući i slušajući svoje roditelje i njihove reakcije.
Što još morate znati o dječjim emocijama?
Emocije se razvijaju kroz razvojne faze koje ovise o biološkom sazrijevanju i sazrijevanju intelektualnih sposobnosti koje omogućuju djetetu razumijevanje i kontrolu vlastitog ponašanja. Dječje emocije vrlo su snažne, kratkotrajne, spontane i izravne. Djeca u početku svog emocionalnog razvoja nemaju kontrolu nad svojim osjećajima te su im potrebni roditelji da im u tome pomognu kako bi…
– razumjeli vlastite osjećaje, osvijestili svoju potrebu i unutarnje stanje (Vidim da si tužan, Što sada želiš?, Vidim da si uplašen, što te plaši?, i sl)
– naučili prepoznati svoje osjećaje i osjećaje drugih te podijelili svoje osjećaje s drugima
– razumjeli emocionalnu reakciju na neki događaj i stekli sposobnost predviđanja posljedica
– naučili kako je moguće odabirati načine izražavanja i ponašanja u emocionalnim situacijama.
Emocionalno sazrijevanje dugotrajan je proces koji se temelji na strpljivosti i razumijevanju roditelja te na njihovoj sposobnosti da slušaju i čuju svoje dijete. Stoga vodite računa o osjećajima svojeg mališana, ma koliko vam se katkada činili smiješnima i marginalnima. Djeca su preplavljena emocijama. Pritom se ne bojte ”neugodnih” emocija kao što su ljutnja, strah, tuga, ljubomora i sl. One su sastavni dio života i, kao takve, jednako su važne i potrebne vašem djetetu.
Nemojte podučavati dijete što i kako doživljavati, nego mu budite ”mentor” da nauči prepoznati i nositi se s vlastitim emocijama.
Autorice teksta:
Nataša Čičin – Šain, prof. defektolog
Stela Horvat, prof. rehabilitator
Kabinet Korneo
Foto: Freepik, Pexels
