Dakle, kako sam već spomenula zadnje dane prosinca proveli smo u Češkoj, točnije u Karlovym Varyma – gradiću u kojem se proizvodi poznata Becherovka i koji „leži“ na ljekovitim, termalnim vodama (to je za one starije). Skoncentrirana na uživanje, puna tri dana (od dolaska do Nove) u društvu nekolicine članova moje familije obilazila sam grad, restorane, promatrala dućane i divila se slobodi. No, na sam dan dočeka Nove godine u mojoj se glavi preokrenula sklopka i počela sam si prigovarati za sve loše što sam učinila u 2013. Prvo sam stala pred ogledalo pa sam si prigovorila za svaku sarmicu koja je ostala na mojem tijelu, onda sam si spočitavala što još uvijek ne vidim mišiće na trbuhu, sjetila sam se čokolada pojedenih pred rokove na poslu, popijenih piva, Coca cola, svake mrve bijelog kruha koju sam stavila u usta… pa sam zaplakala. Ozbiljno vam kažem, poput malog djeteta plakala sam u kupaonici nespremna da se odjenem za najvažniju noć tog tjedna. Napadu histerije svakako je prethodila moja odluka da se „pred svečanu večeru u dnevnom boravku moje tete“ još jednom depiliram, počupam obrve, nalakiram nokte i uredim svaki milimetar svojeg tijela, jer eto, navodno ti izgled u novogodišnjoj noći predodređuje kako ćeš se osjećati u sljedećoj. Moš´ mislit´!
Nakon što sam oplakala svoj izgled osjećajući se poput gmaza, a ne kao žena odlučila sam si prigovoriti zbog svih stvari koje sam u životu željela napraviti, a nisam. Zbog pretraga koje sam htjela obaviti, a preskočila sam ih. Zbog minusa na računu, zbog minusa na svačijem računu… i tako unedogled. Dakle, Novu godinu dočekala sam frustrirana, ljutita, bespotrebno zabrinuta – glupa k´o top! Ne bih to ni shvatila da mi se samo dva dana kasnije nije dogodilo nešto što me je zaledilo i naučilo me što su stvarne brige i stvarne životne radosti.
Suze usred veselja
Naime, nakon vesele noći koju je izdržala skačući i plešući na malenim dvogodišnjim nogicama, moja malena djevojčica drugog dana ove godine dobila je iznenadnu i visoku temperaturu. Usred šetnje tim predivnim gradom. Prehladila se, pomislila sam jer je tih dana baš jako kašljala, no kako smo bili kilometrima daleko od kuće nisam htjela pogađati njezino zdravstveno stanje nego smo je odveli u bolnicu. U pratnji moje tete, jedine osobe među nama koja je govorila češki, našli smo dežurnu doktoricu. Objasnili smo joj tko smo i što smo te smo joj rekli da smo voljni platiti pregled (jer smo zaboravili uplatiti policu putnog zdravstvenog osiguranja što je bila ogromna pogreška!). Pogledala nas je, nasmijala se i mirnim glasićem nam objasnila da dijete neće ni dotaknuti dok ne donesemo njezinu putovnicu (koja je naravno, ostala u našoj sobi). No dobro, suprug se vratio po dokumente, doktorica je pregledala našu kćer, dijagnosticirala joj je virozu i poslala nas doma.
Temperatura nas je pratila cijelu noć, Lupocet nije djelovao, tuširanje i ocat na nogicama pomogli su da izdržimo do sljedećeg dana – subote – kad je zbog previsoke temperature malena prestala jesti, a pila je sve rjeđe. Opet smo posjetili doktoricu, ovoga puta u noćnoj smjeni hitne pedijatrijske ambulante u bolnici. S ponovnim objašnjenjem da „imamo virozu“ vratili smo se doma, ovoga puta s dva dodatna lijeka za skidanje temperature i siromašniji za značajan novčani iznos.
Komplikacije i strah
Uz tri lijeka, tuširanje, obloge i sve narodne metode za hlađenje tijela živjeli smo do ponedjeljka ujutro kad smo trebali krenuti za Zagreb. Pakirala sam kofere i plakala, drhteći od straha jer moja djevojčica postala je žuta u licu s najvećim sivim kolutovima oko očiju i nosa. Prestala je jesti, piti, mokriti, razgovarati i počela se žaliti na bolove u trbuhu i leđima. U jednom trenutku izustila je samo: „Mama, pomoć!“ i tad sam znala da, pod hitno, moramo ponovno potražiti pomoć.
Ovoga puta, po preporuci moje tete, otišli smo u obližnju kvartovsku ambulantu koja je, do tog ponedjeljka, bila zatvorena zbog godišnjih odmora. U poprilično istrošenoj čekaonici osjećala sam se jadno. Moja djevojčica, kao da je predosjećala da će je baš tu netko spasiti, iznenadno se zainteresirala za sve oko sebe. Živahno je upirala prstima u dječje crteže koji su visili po zidovima i nabrajala što vidi.
Ubrzo smo došli na red i krenuli smo prema ordinaciji u kojoj su nas dočekale starija, namrgođena medicinska sestra i zrelija doktorica čije su ruke drhtale poput štapića na vjetru. S lica joj se moglo pročitati iskustvo i neki poseban mir, kojeg je prelila i u mene.
Razodjenuli smo malenu i predali je doktorici koja joj je tepala na češkom jeziku. Iz očiju „klonule princeze“ nestao je strah.
Pregledala je sve što i njezine dvije kolegice iz bolnice te na osnovu onoga što smo joj ispričali zaključila da će joj odmah izvaditi krv i pregledati urin. Zahvaljujući brzim aparatima kojima ne znam ni ime, nalazi su bili gotovi u roku od 15 minuta i bili su – grozni! Doktorica je rekla da naša malena ima strašnu upalu mokraćnog mjehura koja se proširila i na bubrege. „Ovo dijete će uskoro morati na hospitalizaciju“, izgovorila je i to je bilo posljednje što sam čula. Kroz glavu su mi prolazile nepočupane obrve, nokti bez laka, loša frizura, višak kilograma, dugovi… sve te beznačajne stvari kojima sam se opterećivala dok mi na rukama nije ležalo – bolesno dijete.
Sjela sam na stolac, udahnula, popila čašu vode (jer sam bila blijeda kao krpa), odjenuli smo dijete i otišli u obližnju ljekarnu po antibiotik kojeg nam je doktorica prepisala, i koji je bio naša posljednja nada pred bolnicu. I uspio je. Nekoliko sati nakon prve doze temperatura je spala na 38,6 i više nije rasla. Drugoga dana dobila sam i maleni smiješak. Osjećala sam se kao da sam osvojila najviše svjetske vrhove. Narednih dana otjerali smo temperaturu, u njezine obraščiće vratila se boja, a apetit je rastao pa smo se odvažili i vratili u Zagreb.
Još uvijek istražujemo i pretražujemo što se zbiva s našom djevojčicom i nadamo se najboljemu, a ujedno i zahvaljujemo nemilom događaju. Zašto? Jer su nas te tamne okice, u trenucima najveće nemoći podsjetile da ništa materijalno nije bitno; da nema odjeće, šminke ili ukrasa koji može nadomjestiti jedan osmijeh voljenog bića; da umjesto u glazuru, u ovoj godini trebamo više ulagati u zdravlje, zdrave namirnice, šetnje, igru s djecom, u zagrljaje, razgovore, ljubav…
I upravo to vam želim u Novoj 2014. koju zbog konkretnog razloga počinjem sa sedamnaest dana zakašnjenja. Fit Mama
