Biti Fit mama ne znači samo biti u dobroj tjelesnoj formi. Biti Fit mama, u mom slučaju, znači imati i dobro podmazane živce. Naime, jeste li se ikada susreli s dječjim tantrumima? Ovih dana ja ih svakodnevno doživljavam.
Moja mala krasotica odlučila je na mami iskaliti sav svoj bijes koji je, ne znam kako i gdje, nakupila u te svoje dvije godine. Iako ćete reći da su prve tri najvažnije pa da Ona sigurno zna što ju muči, ja ću se potruditi i srušiti vam tu teoriju. U ove dvije godine pročitala sam najmanje pet engleskih i pet domaćih uspješnica o odgoju djeteta, o odgoju bez batina, odgoju kroz razgovor pa onda one „grljenjem protiv tantruma“, „tantrumima protiv životnog mira i smiraja“, „djetetom protiv privatnog i seksualnog života“… Igrala sam se, pjevala, plesala, šetala, izrezivala, kupovala, razgovarala. Radila sam sve! I što sam naučila (nju i sebe)? Očito ništa što bi uspješno smirilo tantrume.
Što se zapravo događa?
Svakoga jutra milim glasom, pjevušeći njezine omiljene pjesmice, probudim svoje Potomče. Nakon toga uzmem je iz kreveta i privijem uz sebe. Popričamo o tome što smo sanjale i dogovorimo se što ćemo toga dana raditi. Objasnim joj da ćemo se odjenuti i oprati zube, da bismo krenule u vrtić (Ona) i na posao (ja). Krenemo prema kupaoni i smješkamo se, a onda počne svakodnevni cirkus.
Moje predivno, nasmiješeno dijete sjeda na čupavi tepih ispred kade i počinje urlati. Ja – ostajem u šoku! Kad uhvati zraka i prestane bez prestanka ponavljati „mama, mama“ okreće ploču i na svaki moj prijedlog odgovara s „ne“ i „neću“. U tom trenutku pokušam sve metode odvraćanja pozornosti: grljenje, maženje, zbijanje šala pa još dobijem i odgurivanje malom rukom i prijekorne poglede. Nakon petnaestak minuta borbe… i meni skoči tlak.
E, sad dolazimo do onog dijela kad ja ne znam što učiniti, a maleno djetešce me vrti oko maloga prsta. Dignem li ruku prema njoj – bit ću grozna majka, viknem li (a viknem, ne želim lagati) ona plače još i jače, popustim li – pobijedila je i ponovit će sve viđeno.
Prvo, lupim glavom o zid (bez pretjerivanja, čist´ da dođem do sebe), onda triput udahnem i isto toliko puta ispuhnem zrak, pogledam je pa još malo gledam, gledam… Onda se namrgodim pa skužim da ni to ne pali. Onda, kao, potražim svoje dobro dijete po stanu jer „ovo ovdje nije moja mala djevojčica“ (ne upali). Onda viknem i malo priprijetim (ništa!) pa probam sve to još sto puta. E, jutros ništa od toga nije upalilo…
Što sam učinila?
Kapitulirala sam. Dala sam joj po guzi, ali ni to nije pomoglo (kako bi i pomoglo, batine su grozota, obećala sam si da se to nikad neće dogoditi). Tog trena zamrzila sam samu sebe i pomislila „Kakva sam ja to majka?“. Pet minuta kasnije osjećala sam se grozno, ali sam se sjetila da ni meni od (samo jedne!) „guzopljuske“ nije ostala trauma pa sam se utješila da neće ni njoj. Obećala sam si da se taj moj tantrum nikada više neće ponoviti, zatim sam je stavila u krilo, odjenula je (takvu uplakanu), pogladila je po glavi, napravila joj palmicu u kosi i smirila je čarobnom riječju – pšenica.
Da, da, ako ste mislili da ću post završiti zaključkom kako ljubav i nježnost uvijek upale – varate se. Klinci ponekad imaju svoje okidače i smiruju se samo uz pomoć „magije“. Ovoga puta ja sam je pronašla u priči o sijanju pšenice na blagdan Svete Lucije, koja mi je u toj gužvi i muci odjednom iskočila odnekud, iz maloga mozga.
Maleni „terorist“ odjednom je utihnuo i počeo pričati svoju verziju priče o bebi-pšenici i njezinoj mami. I tantrum je nestao k´o rukom odnesen. Iz naše bitke ona je izašla potpuno zbunjena, a ja? Glupa k´o stup jer nemam pojma što se dogodilo. Znam samo da ću otvoriti svoj stari herbarij i da ću, ako se i kada sve ovo ponovi, „oplesti“ po svim biljkama koje znam nabrojati. Dijete je očito budući botaničar…
E, da! Pitate se čemu sve ovo u rubrici Fit Mama? Zato što mislim da sam od ove jutarnje avanture smršavila puna dva kilograma.
