Triput ste postali majka dječaka. Ako tome dodamo i Vašeg supruga, možemo reći da živite u muškom svijetu. Kako se snalazite?
Prvo što mi leti na usta je „nikako“. Onda ipak vidim da mi ide – nekad bolje, nekad zapinje, premda se nikad nije dogodilo da sam stala ne znajući što učiniti.
Igrate li se nogometa i „rata“ s njima?
Ne igram se jer mislim kako ih je dovoljno da se igraju sami. No, uz njih sam dvadeset četiri sata tako da „nadzirem“ svaki njihov pokret.
Jeste li tako zamišljali svoje majčinstvo ili ste nekad ipak maštali o djevojčici?
Kada sam nosila prvo dijete, Bruna, nadala sam se dječaku. Tako je i bilo. Za sljedeće sam dijete prvo odabrala žensko ime, no kako su mi vrlo brzo ultrazvukom otkrili da je riječ o “klincu”, ime je propalo i rodio se Andro.
Gdje ste ih rodili i kakva su Vam bila iskustva s osobljem tih bolnica?
Svu sam trojicu rodila u Petrovoj bolnici, koju nizašto na svijetu ne bih mijenjala. Iskustvo sa zadnjeg porođaja bilo je fantastično. Od pregolemog straha, na kolicima ispred operacijske sale do, mogu reć', totalne zezancije. Naime, dr. Livia Oreb me nagovorila na epispin anesteziju umjesto opće, što znači da sam prilikom carskog reza bila budna. Dr. Strelec je bio toliko genijalan da sam sve skupa doživjela kao super iskustvo. Lovro je jedino moje dijete koje sam imala priliku vidjeti odmah nakon što se rodio. Bilo je to divno iskustvo.
Prisjetite se svojih triju porođaja i prvih dana sa sinovima. Koliko ste se Vi s vremenom promijenili, kako ste proživljavali svaki od tih porođaja i razdoblja prilagodbe na bebu?
Dakle, Bruno je rođen prije 12 godina, također carskim rezom zbog asfiksije. Trudnoću je vodio za mene najbolji prof. Šimunić. Bila sam relativno mlađahna pa nisam imala praktično pojma što me točno očekuje. Jasno se sjećam dana kada smo stigli kući iz bolnice. Gledam ja njega, gleda on mene… Pitala sam ga samo: „Maleni, kaj ću ja sad s tobom?“ Eno ga u sad u šetom razredu osnovne škole. Prebrzo! Drugi mi sin ima tri i pol godine, dakle rodila sam ga s trideset pet godina te sam, pretpostavlja se, trebala biti spremna. Naravno da nisam. Gotovo sam sigurna da sam nakon drugog porođaja doživjela baby blues, iako nisam potražila pomoć. Ali moram priznati da nije bilo lako.
Kako danas izgleda Vaš obični dan, imate li uopće posve običan dan?
Sasvim obično. Vodimo se nekakvim planom, premda se nitko pretjerano ne uzrujava ako ga ne ispoštujemo. Obveze tipa rublja, suđa nastojim obavljati nakon što klinci zaspe, u kuhanju sam već „iskusna“ da i kompliciranije obroke dovršavam relativno brzo. Znate, kod mene uvijek ima juhe. S njom uvijek možeš „prevariti“ glad. Nastojim da smo kada je lijepo vrijeme vani. Zdraviji su, ljepše spavaju, sretniji su. Budući da, dok smo u Zagrebu, živimo blizu Sljemena, često se prošetamo bar do Blizneca. Kada sam na Lošinju, žurim se kako bismo što prije bili na plaži, uz sunce, more, zrak… Ima li što bolje? Nisam mama koja djecu trpa u krevet u 19.15 sati, ali volim da imaju red. Tako se osjećaju sigurnijima.
Još ste na rodiljnom dopustu pa dio godine živite u Zagrebu, dio na moru. S obzirom na to da o tome maštaju mnoge majke, recite nam iskreno biste li voljeli živjeti drugačije?
Iskreno vam kažem da mi je Brunić prebrzo narastao pa nisam htjela dopustiti da mi i ova dvojica prolete kroz ruke. Odlučila sam biti uz njih dok god mi to zakon dopušta. I jedini savjet koji bih roditeljima dala je da djecu prate svaku sekundu – vrijeme leti, a djeca doslovce rastu ko gljive. Sutra će imati trinaest i odjednom vas više ne doživljavaju.
Suprug vam je pomorac i često putuje. Tko vam najviše pomaže kad ostanete sami s „tri mušketira“?
Četiri sam godine doma; dvadeset četiri sata na tjedan sam mama, nešto malo policajac, nešto malo psiholog, majstor pa kuharica, čistačica, a volim reći i sluškinja… Onaj sam tip koji peče palačinke i u ponoć, ali kad prekipim, svima sijem strah u kosti. Moji su roditelji preuzeli veći dio brige o Brunovim treninzima. Naime, on trenira skijanje pa financijsku konstrukciju zatvara dida, a baka ga vozika.
Kako reagirate na mrlje na odjeći, oko usta, uprljane zidove. Jeste li majka koja „šizi“ i pere ili ste oguglali na svoj maleni kaos?
S Brunom je nažalost bilo drugačije. Poprilično me živciralo sve to nečisto. Danas sam opuštenija, premda ništa ne obuku dvaput – jer sve leti u perilicu na pranje. Opet, priznajem kako „roditeljska nervoza“ vrlo često ne ovisi o djetetovom „nedjelu“ nego vrlo često i o trenutačnom raspoloženju.
Kako se Lovro, Andro i Bruno slažu s obzirom na to da je između Brune i mlađe braće razlika od devet odnosno deset godina?
Količina ljubavi koju vidim u Brunovim očima kada je s klincima nevjerojatna je. Ali da se da maltretirati, ne da. Kada smo svi skupa u parku, primjerice, i neko je neljubazan prema manjima, Bruno se ponese kao zaštitnik. Ima nevjerojatan osjećaj za pravdu.
S jedne su strane mališani koji bez Vas ne mogu niti jednog trena, a s druge se suočavate s dječakom na pragu puberteta. Je li te dvije krajnosti uopće moguće uskladiti? Što vam je nateže u odnosu sa starijim a što s mlađim sinovima?
Moram priznati da se s najstarijim uvijek dalo razgovarati. Čini mi se kako je generalno bio poslušnije dijete od ove dvojice manjih. Mislim da su poprilično razmaženi, ali opet u skladu s karakterom svakoga od njih. Ne bunim se. Makar postoje situacije u kojima ne znam reagirati, premda mi iskustvo govori: Ignoriraj.
Jeste li strašna autoritativna majka koju se mora slušati ili Vas klinci „vrte oko malog prsta“? Tko je stroži: Vi ili suprug?
Uvela sam pravilo da muž nema pravo glasa. Onda, kad je „frka“, zovem upomoć. Ja sam stroža, definitivno, ali zato što sam sama s njima deset mjeseci godišnje, s obzirom na prirodu posla njihovog oca. Rekla sam već kako me vrte do određene granice. No,nije me lijepo vidjeti ljutu. Kažu da mi se oči izvrte, da sam užasna.
Jeste li se ikad suočili s dječjim tantrumima – napadajima bijesa i vrištanja? Kako ste rješavali probleme u tom razdoblju djetetova razvoja?
Moja bi vam mama sada rekla kako su to sve izmišljotine, a ja bih dodala da je „bijesno“ dijete ili gladno ili ukakano i umorno. Nema osamnaest razloga. Dobro, ili malo razmaženo. Ali za takvu vrstu napadaja postoji mjera. Nisam mama koja zagovara oštar razgovor kao najgoru moguću mjeru. Ja radije ukidam igračke i slatko.
Imate li vremena za sebe, pobjegnete li katkada na kavu, frizeru… ili samo čitati knjigu?
Pobjegnem ja svugdje, ali s njima. Kavu rijetko pijem jer je to s njih dvojicom malih praktično nemoguće. Kod frizera sam relativno često, no vučem ih za sobom u salon – jer nemam izbora. Uhodani smo, a i još uvijek dojim, a dojenje je vrlo praktična stvar.
Brunu ste rodili u prijašnjoj vezi, prije braka sa sadašnjim suprugom Nikolom Ćukom. Molila bih Vas da majkama koje se nalaze u istoj situaciji objasnite kako ste dijete prilagodili na činjenicu da će dobiti potpuno novu obitelj – očuha i braću?
Kako je Bruno vrlo razumno dijete, nije bilo potrebe za posebnim prilagođavanjem. Braću, kako sam rekla, voli najviše na svijetu. Ne da nikome na njih.
Stalno boravite s djecom. Zapadnete li katkada u krizu, majčinsku depresiju? Događa li Vam se to i sad, kako si pomognete kad dođe ta „žuta minuta“?
Naravno. Nema šanse da u ovakvima okolnostima, dakle, biti 24-satna (često) solo mama i ne puknuti! No u tim trenucima zatvoriš se u kupaonicu, isplačeš, i za deset minuta sve je u redu.
Iako ste odavno prestali raditi na RTL-u, i dalje ste medijima jako zanimljivi? Vaša djeca i Vi često ste „žrtve“ fotoreportera. Smeta li Vam to?
Kako se u zadnje vrijeme rijetko krećem po centru grada, izbjegnem takve vrste „napada“. Ne mislim da sam zaslužila biti na taj način interesantna. Niti ja niti moja obitelj!
Od čega biste voljeli zaštititi svoje mališane, što je vaša najveća roditeljska bojazan?
Kao i svaki roditelj imam strahove: od prometa, bolesti, lošeg društva… Ali to ću rješavati usput. Mislim da bavljenje sportom pomaže u izbjegavanju loših utjecaja. Sport je ključ za puno dobrih stvari, trening izbacuje loše misli i dosadu.
Imate tri sina, pretpostavka je da ćete triput postati svekrva. Kakvu djevojku ne biste voljeli da vam sin dovede doma?
Glavna zafrkancija mojim prijateljima je da ću ja biti svekrva, da ću imati tri snahe. Na njihove „sitne provokacije“ uvijek uzvratim: „I to ću postati najmanje triput!“. Uglavnom, obećala sam si, i zapisat ću to negdje, da se u izbor svojih sinove neću miješati. Mislim da je to nešto najgore što se može dogoditi. Petljanje bilo čijih roditelja u brak dvoje mladih ljudi je zločin.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju magazina Mama&Beba br. 84
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
