Djetetovo tvrdoglavo ponašanje može biti frustrirajuće za roditelje, osobito ako se scena odvija u javnosti.
Sjetite se samo koliko ste puta na ulici vidjeli uplakano dijete koje kroz plač želi uvjeriti roditelja da je to baš ono što želi, treba…, a roditelj ga kroz zube (da svi ne čuju) uvjerava u suprotno.
NEMOJTE POPUŠTATI!
Vjerovali ili ne, mnogi roditelji nesvjesno potiču tvrdoglavo ponašanje svoje djece. To se uglavnom događa kada djetetu popuste u zahtjevu.
Zamislite situaciju: nalazite se s djetetom u trgovini, ono poleti za prvom plastičnom igračkom (a baš ste prošli vikend počistili njegovu sobu i hrpu istih takvih igračaka bacili u smeće), s velikim sretnim okicama okrene se prema vama i s najnježnijim glasićem upita: „Mogu?“
Vaše moždane vijuge rade brzinom svjetlosti. Prva pomisao: Kako je samo sladak! Da mu ipak kupim?, zatim glas razuma: Pa tog smo se smeća baš riješili! A onda se i vi onako umiljato obratite svom mezimcu: „Zlato moje, zar ne znaš da se s takvim igračkama ne igraš?“ U nevjerici vas gleda, ne može vjerovati, a baš je po pravilima struke složio i umiljato lice i glasić. OK, misli maleni, kad nećeš tako, onda kreće druga taktika.
POČINJE NADMETANJE
Prvo mu se lice zacrveni, oči se napune suzama, a onda glasan vrisak: „Ja to hoću!“
Prvo se osvrnete se po trgovini da vidite koliko vas očiju gleda. Gledatelja baš i nema puno, što vam daje hrabrosti za još jedno odlučno „NE“. Prevarili ste se, mali tvrdoglavac ima više kapaciteta nego vi, on je i dalje uporan. Al' ne date se ni vi. Verbalna borba traje, čak ste u jednom trenutku mislili da posustaje (samo je duboko udahnuo za konačni udar). Na kraju priznajete poraz riječima: „Ovo ti je zadnji put!“ (Ma koga zavaravate!?)
TVRDOGLAVOST SE ISPLATI
Ne samo da je dijete iz trgovine izašlo s igračkom nego je naučilo lekciju: tvrdoglavost se isplati!
Psihologica Rebecca Blakeman savjetuje: „Roditelji ne bi trebali izbjegavati rješavanje takvih problema zato što vjeruju da je to samo 'faza' koja će nestati s vremenom. Zapravo, ako prelaze preko toga, ponašanje će se samo iz dana u dan pogoršavati.“
Ispadi u javnosti mogu se smanjiti ako dijete prethodno upozorite.
Prije odlaska u trgovinu postavite pravila: što od djece očekujete i kako se trebaju ponašati.
Navedeno pravilo vjerojatno znate i sami, isto tako znate da ne pali svaki put, ali budite uporni. Djeca vole znati, kao i svi mi, što se od njih očekuje – vole biti informirani.
Upoznajte ih s pravilima, npr: „Ivane, danas idemo kupiti igračku za Markov rođendan. Ti možeš razgledati igračke, pogledati sviđali ti se koja, ali nećemo kupiti ništa osim rođendanskog poklona. Danas samo za Marka. OK?“
Nemojte se iznenaditi ako se ne bude sasvim složio s planom, ako počne plakati ili u trgovini ipak inzistira na kupnji, uz obećanje da ako mu to danas kupite, više nikada neće ništa tražiti.
Budući da ste kod kuće postavili pravila ponašanja, podsjetite ga na Markov rođendan i na dogovor. U slučaju da se date nagovoriti, bit ćete u velikoj nevolji. Sljedeći vam put neće vjerovati.
Planirajte mudro prije nego što djeca dođu u okruženje koje je za njih primamljivo. Kao što ne očekujete da dvogodišnjak mirno sjedi u kazalištu, tako nemojte očekivati ni da se u trgovini uvijek ponaša kako biste to željeli (to vrijedi i za stariju djecu).
UPORNOST SE ISPLATI
Objašnjavate li djeci stvari unaprijed, ona znaju što mogu očekivati, osobito ako ste u žurbi: „Idemo u trgovinu na brzinu, kupujemo samo kruh i mlijeko, ovaj put nećemo kupovati nikakve slatkiše.“
Drugi put, kada budete imali vremena, možete im unaprijed obećati da će se u košarici naći nešto i za njih.
Upornost se isplati, dijete će vam vjerovati, i ono će se držati plana. I ne samo to, razvijate i financijski odgovornu osobu tj. velike su šanse da vaše dijete ne bude impulsivni potrošač.
NAUČITE DIJETE ŠTO MOŽE KUPOVATI
Marija je svojoj djeci postavila pravila prilikom kupnje. Svatko može odabrati nešto do vrijednosti od 5 kuna.
Starije djevojčice već su unaprijed znale što žele, uglavnom su izabrale po jednu čokoladicu, no mlađi sin najčešće nije znao što želi.
Trčao bi po trgovini i donosio stvari kako bi dobio dopuštenje za izabrano. Jednom zaista nije znao što bi izabrao, ali prilika se naravno ne smije propustiti pa je donio vezice. Trošak je bio u okviru dopuštenog, koštale su samo 1 kunu.
Bio je zbunjen kada ga je mama upitala što bi on s tim htio. Što bi htio, kao da on to zna – on je samo obavio kupnju u okviru dopuštene svote.
Djeca stvari uglavnom shvaćaju doslovno. Da biste izbjegli ovakvu situaciju, dogovorite što mogu ili ne mogu kupovati.
Tekst: Ana Vrbošić i Danijela Princi Grgat
Hrvatski institut za financijsku edukaciju
