Ja sam mama Nevena. Nosim se s istim nedaćama i uživam u istom veselju s djetetom kao i ostali roditelji. Moj sin Dominik je već veliki dečko, 11 godina ima, završio je 4. razred. Suprug Denis i ja smo ponosni na njega jer se uvijek, unatoč svojoj zvrkavosti, trudi dati najbolje od sebe. I dok smo svi zdravi, sve ostalo je lako.
Ali…
Kobna nesreća i početak novog života
Moja priča kreće sad već davne 1996. godine, kad sam nakon prometne nesreće postala trajno vezana za invalidska kolica. Prijelom kralježnice je nešto što te promijeni hoćeš-nećeš. Promijeniš kut gledišta, i doslovno i fiktivno.
Možda jedna od stvari koja mi je najmanje išla na ruku bila je moja dob u kojoj sam stradala, a to je 17 godina, pubertet, srednja škola.
Daleko od toga da postoji „prikladno“ vrijeme kada možemo reći da nije problem ako ti se takvo što dogodi. Ali u doba odrastanja, kada ne znaš tko si i što hoćeš u životu, dobiješ još jedan dodatni teret i moraš se posebno tražiti i prilagođavati, postaneš nesiguran do kraja i skoro pa svoje osjećaje možeš usporediti s osjećajima biljke. Znači, pomiješaju se osjećaji i odjednom te više nema. Dogodi se neki vakuum jer nisi siguran koliko je sve to oko tebe stvarnost.
Moj mi je karakter često u životu naškodio, ali u ovom slučaju izvukao me s dna i nakon godine dana neprekidne rehabilitacije uslijedio je povratak kući i stvari su se počele mijenjati i smirivati.
Voljela sam i volim i danas društvo, zabavu, zafrkanciju, često mogu ozbiljnost ostaviti po strani. E to je ono što me natjeralo da se pokrenem, stvaram nova poznanstva, tražim ljubav. Moji roditelji su se trudili koliko su mogli i znali, često pretjerujući u brizi, što je i rezultiralo mojim povremenim otporom prema njima.
Bilo je vrlo teških situacija, kada sam sumnjala da bi netko mene mogao voljeti onako da bi poželio stvarati sa mnom obitelj, kada sam gledajući okolinu saznavala da me sažalijevaju, da ne znaju kuda bi me svrstali. Znam da nije to bilo u lošoj namjeri, ali je teško kad u tuđim očima vidiš sve kao nešto puno gore nego što je. Unatoč tome, moje neprestano traženje nekih ciljeva, perspektive, nije prestajalo.
Ljubav preko žice
Kada sam stradala, bila sam 3. razred srednje medicinske škole. S obzirom na dijagnozu, nije bilo moguće nastaviti školovanje za taj smjer. Na kraju je srednja ekonomska bila najlogičniji izbor pa sam tako „odradila“ razliku predmeta i 1999. maturirala.
Ajmo reći sa smo nekako i povodom toga kupili kompjutor; spojila sam se na internet – i kao da sam doživjela prosvjetljenje. Pristup svemu iz vlastitoga doma bio je očaravajući. Sate sam provodila čitajući sve i svašta i na chatovima.
Upoznavala i pozitivne i negativne strane tog cyber spacea – i u zimi te godine upoznala tako svojeg sadašnjeg supruga. Naša prva „dotipkavanja“ počela su sasvim slučajno, u želji za upoznavanjem osobe iza nadimka, a bila su toliko detaljna, toliko smo govorili o sebi, da sam po malo sumnjala u njegovu iskrenost. Ali vrijeme je prolazilo i intenzitet kontakata nije se smanjivao. Pored dopisivanja, telefonski su razgovori bili maratonski. I napokon smo se vidjeli prvi put nakon nešto više od dva mjeseca poznanstva, u veljači 2000.
Da je to bila ljubav na prvi pogled, rekla bih tako, ali to je bila ljubav na prvo čitanje maila! Osjećaji su se razbuktali puno prije nego što smo se vidjeli, pa kad smo se vidjeli uživo, nije više ni bilo bitno tko kako izgleda. Kako sam ja iz Karlovca, a suprug iz Samobora, naše je viđanje ovisilo o njegovim dolascima k meni.
Upoznavanje s njegovim roditeljima prošlo je iznenađujuće dobro. Očekivala sam pune više „bure“ s obzirom na svoj invaliditet. Ali očito je suprug dobro pripremio teren – plus što ga skoro pa i nije bilo briga i za čije mišljenje jer je on svoju odluku u pogledu mene već odavno donio.
Mučnine nisu ubile sreću
I tu se sad nadovezujem na ono kukanje „tko bi mene voli, bla, bla, bla…“. Puno smo razgovarali o onome što želimo i znali smo da želimo isto: provesti život zajedno, možda imati djecu ako bude sreće. Ja nisam pojma imala hoću li imati ikakvih problema u slučaju da ostanem trudna. Jednostavno si nisam mogla pojmiti jesam li zdrava po tom pitanju, ima li moje stanje izravnog utjecaja na tijek trudnoće… E pa, pitala sam se i pitala, i u jesen 2001. dobila sam priliku i saznati! A u to smo vrijeme planirali vjenčanje za sljedeću godinu, pokraj svibnja. I evo mi opet dokaza da u životu moraš biti spreman na mijenjanje planova, tj. imati onaj backup plan. Poželjeli smo požuriti vjenčanje i napraviti to skroz ležerno i odredili datum: Silvestrovo 2001. No kad sam osjetila prve mučnine, nije mi na kraj pameti bilo da će to potrajati onoliko koliko je potrajalo. Pa sam na dan vjenčanja bila jako loše.
Što se tiče same trudnoće, nije bilo problema. Nisam morala nešto pretjerano paziti, ali ta mučnina i povraćanje potpuno su me iscrpili i ja sam se osjećala bolesnom. Nekoliko puta sam završila u bolnici – morala sam dobiti infuziju. Neki su me doktori uvjeravali da je to na psihičkoj bazi, a ja sam njih uvjeravala da nije. Jer, prošla sam nešto strašno u životu pa nisam imala takvih problema.
Mogu reći da sam nedavno saznala da postoji dijagnoza baš za trudnice koje imaju pretjeranu mučninu s povraćanjem. Zbog čega to meni nitko nije predložio da se ispita, ostaje visjeti u zraku.
Obitelj i prijatelji bili su sretni zbog nas, iako mislim da i nemalo iznenađeni da netko s dijagnozom paraplegije može ostati u drugom stanju i to odraditi uspješno. A da ne govorim općenito, kako mnogi misle da osobe s invaliditetom nisu sposobne za ljubav, stvaranje obitelji, roditeljstvo, tj. seksualnost.
Da se vratim na trudnoću…
Na preporuku ginekologa otišla sam u Zagreb kod privatnika kako bi se napravio nekakav poseban ultrazvuk (za što moram odmah reći da nije bilo potrebno). Tamo mi je rečeno da dijete ima pupkovinu oko vrata i završila sam u Petrovoj na promatranju. Odmah prvi dan mi je napravljen opet isti ultrazvuk, i doktorica mi je rekla da nema pupkovine oko vrata i da ne zna zašto su me poslali k njima, da se događa da se pupkovina omota pa odmota. I ajde ti sad budi pametan…
Vjerujem da će se sve mame složiti sa mnom da kad nosiš dijete, pogotovo prvo, ne sumnjaš puno u liječničke odluke, pogotovo ako ti kaže da nešto ne štima. Pokušavaš napraviti najbolje za dijete i sebe, a to je slušati liječničke upute. Bila sam par dana u Petrovoj i otpustili me doma kao da ništa nije bilo.
Sine, dobro nam došao!
Ostatak trudnoće je prošao više ležeći nego sjedeći, manje jedući više povraćajući. Moj plavi lavor bio je moj najbolji prijatelj. Jedna od dobrih stvari je bilo to što mi nikad u životu nije bilo toplije. Termin mi je bio potkraj lipnja 2002. Trebalo je nabaviti opremu za dijete, a to je značilo da sve što se može, treba prilagoditi i meni, s obzirom na kolica. Pa smo tako stol za prematanje sami napravili, tj. moji roditelji. Jedan manji stari stol obložen je komadom spužve i presvučen vodootpornim materijalom koji se inače stavlja na stolove za presvlačenje. Na taj sam način ja mogla ravno ispod stola do djeteta. Za kadicu za kupanje su mi od željezne konstrukcije napravili postolje kako bi na isti način mogla prići. Odjeća je bila spremna (nešto novo, nešto dobiveno), soba je bila uređena, krevetić i kolica u pripremi, i mogli smo nastaviti dalje s povraćanjem.
Taman kad sam se malčice opustila i imala mjesec dana do porođaja, nešto se počelo događati. Imala sam pritisak u trbuhu, u leđima, neugoda…
Odmah sam znala da su to trudovi. Bila sam malo otvorena i pokušali su trudove zaustaviti tokolizom računajući da će biti u redu, da ću ostati u bolnici na mirovanju kako bi se porođaj odgodio. No s prvom kapljicom infuzije ja sam se skoro onesvijestila. Ginekolog je vidio da od toga neće biti ništa. Tada sam se već zbilja loše osjećala, trbuh je bio napet i trudovi se nisu smirivali. Da bi izbjegli bilo kakve komplikacije, odlučili su se na carski, što mi je, iskreno, sasvim odgovaralo. Smatrala sam i sama da je to najsigurniji način da dijete dođe na svijet, jer sam se zbog smanjenog osjeta bojala da ne bih mogla znati reći ako bi nešto bilo loše.
I tako je dečko došao na svijet 22. svibnja 2002. u 23.30 sati. Bio je težak 2050 grama i dugačak 44 centimetra. Sve je bilo u redu, bio je razvijen, ali ipak nedonošče, koje je uranilo pet tjedana, pa je prema tome bio smješten u inkubator. Nisam baš nešto imala mlijeka i nisam to htjela ni forsirati, pa sam odlučila ne dojiti jer koliko god imam fizičke snage, sumnjala sam da bih mogla mjesecima dojiti a da ne počnem osjećati bolove u leđima zbog položaja u određenim dobima djeteta.
Mamina pomoć je najvažnija
Srećom, bio je savršen, lijepo se razvijao, dobivao na kilaži po 20 grama na dan, a baš mu je u taj jedan petak nedostajalo 20 grama da bi mogao kući. Unatoč našem moljakanju, doktor ga nije htio otpustiti iz bolnice. Bili smo užasno ljuti i nervozni jer je već stvarno dugo bio tamo i jer smo po njemu trebali čekati ponedjeljak da ga otpusti, a on bi do sutrašnjeg dana imao potrebnu kilažu, tj. do subote. A bolnica vikendom ne radi otpuste. Rekli smo mu da mi dolazimo po njega sutra i da dijete ima biti spremno za odlazak kući. Sestre su bile pune potpore, ali nisu smjele ništa reći protiv liječnika. I tako moj sin ima za uspomenu otpusno pismo iz rodilišta da je „odveden kući na zahtjev roditelja, a suprotno savjetima liječnika“. Kako smo tada živjeli s mojim roditeljima, puno mi je značila mamina pomoć. Bez nje ne bih uspjela.
Prvi dolazak patronažne sestre bio je vrlo kratak i završio riječima: „Vidim da imate pomoć mame pa ja ne moram više dolaziti.“ I nije dolazila! A trebala je jer jako puno toga ni moja mama nije znala ili se nije sjećala više. No ja sam se ulovila kompjutora i foruma i iz iskustava drugih mama učila o mnogočemu. Veselili smo se svemu što je njegovo odrastanje donosilo. Bio je vrlo aktivna i zdrava beba. Pedijatra smo posjećivali doslovno samo kad su bila cijepljenja i redovite kontrole.
Razigrano dijete donijelo je veselje
Imao je sedam mjeseci kada se počeo ustajati. Mislili smo da će s osam mjeseci i prohodati samostalno. Hodao je, ali uvijek uz neko držanje, a kad je navršio 13 mjeseci, samo se pustio i više ga to popodne nismo mogli uhvatiti. Dvorište je bilo njegovo. Taj dan je išao na spavanje i puno kasnije nego inače jer smo svi bili jako uzbuđeni, a on nije skidao osmijeh s lica. Gledajući nas, znao je da je to velika stvar. Meni je postalo lakše već onda kada je postao stabilan u sjedenju i kada je na kraju i propuzao i ustajao se. Obožavao je moja kolica i pentranje po njima da bi mi sjeo u krilo. Tako smo se nas dvoje vozali po kući i obavljali sve i svašta.
U jaslice je krenuo s nešto više od godine dana, nakon toga je uslijedio vrtić, a u tom smo razdoblju kupili stan u gradu i odselili se. Tako je baka servis napokon i postala to u pravom smislu riječi. Kada sam dobila posao, osjetili smo u potpunosti koliko možemo sami i na koji način. Sve je stvar prilagodbe.
Nakon dvije godine rada ostala sam bez posla, a malo se i zabrinula za svoje zdravlje. Odlučila sam se na invalidsku mirovinu. Tako sam se ja počela hvaliti da sam sada prava kućanica. Prije godinu i pol sam položila vozački ispit i kupili smo auto koji smo prilagodili da ga mogu voziti. Dobila sam dodatnu samostalnost, a i zadovoljstvo vožnje.
A moj školarac mi pomaže u koječemu, ponekad uz malo borbe – kako to klinci običavaju. Suprug je jedini zaposlen i na njemu je u stvari naša egzistencija, pa s time i pritisak kako ćemo sutra.
Živimo dan za danom, stvaramo planove, radimo na boljoj budućnosti, borimo se s preprekama. Ponekad su one fizičke, ponekad u glavama drugih ljudi. Ali sve u svemu, sretni smo.
