Kada krenem razmišljati o svom prvom porođaju, koji je bio u rujnu 2008., isti me tren počnu prolaziti žmarci.
Trudnoća je bila kao iz knjige pa sam maštala da će i porođaj biti savršen. Tako je i počelo.
HITNO NA CARSKI
U 43. tjednu trudnoće dan je počeo u pet sati ujutro, priprema za porođaj: bušenje vodenjaka, drip… pa opet drip, ali sve je bilo lako jer je muž bio pokraj mene. Nakon 5 sati na stolu već smo sve znali o CTG-u, brojili smo rodilje koje su već rodile i do tada smo bili smireni.
No nakon što se glavica spustila i nije se ništa događalo, nastala je velika panika. Dolaskom u boks dr. Tučkar odlučio je da idem na hitan carski rez.
U tom sam trenutku osjećala olakšanje jer više nisam imala snage ležati, a kamoli tiskati. Juraj se rodio u 16.40 sati, po čemu se vidi da sam čekala skoro 12 sati. Bila sam toliko umorna da nisam ni zapamtila koliko je osoblja bilo oko mene, samo sam zapamtila glas doktora koji je bio toliko dobre volje da sam se uspjela i dva puta nasmijati između suza koje sam pustila kada je Juraj došao na svijet.
Bio je velika beba, ocjena 10/10. Najljepši trenutak je bio kada su ga stavili pored mog lica.
Taj se osjećaj ne može opisati…
NOVE POBJEDE
Članica sam udruge Rode tako da sam informirana o svim vrstama porođaja. Mana je carskog reza što suprug nije bio do "kraja" i to što nisam bila u mogućnosti primiti svog sina u naručje kao što je na svim drugim porođajima.
Sva sreća da sam bila upoznata sa svim čarima dojenja tako da smo se Juraj i ja bez obzira na porođaj carskim rezom odmah zbližili i krenuli u nove pobjede.
STRAH
Sada, u 2013., točno 9. svibnja u 13 sati, u 38. tjednu bilo je sve smireno i polako. Ležala sam u bolnici tri tjedna, ali sam znala što me čeka tako da me panika nije ulovila dok nisam došla u salu.
Tada me oblio hladan znoj i počela sam plakati kao kišna godina jer sam se sjetila prvog porođaja. Sala je bila puno manja nego što sam ju pamtila, sve mi je izgledalo hladno i nepoznato.
Toliko sam jako plakala da sam se bojala da neću moći leći, a kamoli se sabrati i biti mirna. Ponovo je došao doktor Tučkar, koji je na moju sreću opet bio savršene volje i zbog poštovanja prema njemu, ali pomalo i srama, samoj sam sebi rekla: Suzana, skoncentriraj se, sve znaš i za par minuta ćeš dobiti svoju kćer.
ŽELIM BITI BUDNA
Carski porođaj počinje anestezijom. Moja je odluka bila da budem budna, premda mi je par puta palo na pamet da tražim da me uspavaju dok traje porođaj.
Anesteziolog dan prije porođaja popriča s rodiljom, pa sam tako imala priliku čuti sve vrline i mane anestezije, te je i njegov prijedlog bio da budem budna.
Na prvom porođaju bilo je sve tako brzo da samo pamtim svoje riječi: ''Želim biti budna!'' Vanja je tako malo zaplakala da je prvo dobila ocjenu 8/10 i bila toliko bijela da ovaj put nisam plakala od sreće nego od straha zašto tako izgleda.
S prvog porođaja sam znala da će ju brzo odnijeti, pa sam brzo postavljala pitanja pedijatrici koja je bila s moje desne strane, tako da sam sve vidjela. To se ne može opisati, to morate doživjeti.
Rodila se s 3100 grama, pa mi je izgledala tako maleno naspram Jurja, koji je imao 3650 grama i plakao da su ga čuli na četvrtom katu. Oba puta je tata Ivica snimao sve što se događalo izvan sale, tako da imam zabilježeno prvo vaganje, vezanje pupčane vrpce i mužev glas kako pita za mene.
Uz savršen tim doktora i anesteziologa muški sam "odradila" drugi porođaj. Dobila sam divnu kćer Vanju.
Želite ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr
