…Bez kabanice na glavi, u pamučnoj odori slijedila sam šogoricu (i njezina supruga koji u posljednje vrijeme svakodnevno trče) na putu u park. Prvo smo malo razgovarali (nazovite to zagrijavanjem) i na ulazu u park produljili smo korak pa potrčali. Po najgoroj kiši odlučila sam uvesti jogging u svakodnevnu rutinu. Jesam li ja normalna? Očito da nisam, ali sam svejedno trčala uvjeravajući sebe da ako sad izdržim, neću više nikad izmišljati izgovore za svoj neposluh i nemar (pa i lijenost). Ovo je prekretnica u mom životu, pomislila sam pa nastavila.
Prvih pet minuta mojeg prvog joggiranja prošlo je zapanjujuće dobro. Kretala sam se po stazici i poput gazele preskakala lokvice, disala (triput unutra, triput van) te sam – razmišljajući kako sam lagana poput vjetra – kudila samu sebe što nisam i prije potrčala. Bila sam sretna, ponosna i razigrana dok su lagane kišne kapi, poput kristalića zasipale moje lice … a onda sam ušla u šestu minutu trčanja!
Srce je odjednom počelo lupati, znoj je probijao kroz čelo, dlanove, tenisice, trenirku. Onaj lagani pamuk – što zbog znoja, što zbog kiše – postao je težak poput cigle, a neodoljive nebeske kapljice najiritantnija stvar na svijetu! Naišla sam na prvu uzbrdicu… Nije mi bilo lako! Jedva sam se popela uz šljunak, usporavajući korak. Disala sam tako teško i glasno da sam mislila da me čuju i u Splitu. Divno trčanje postalo je patnja, živa muka! No, nastavila sam…
Naišli smo na jezerce. Kiša je pljuštala sve više i više. U tom trenutku bila sam posve mokra. Šogorica je hopsala pokraj mene kao da je vani sunčano i kao da je trčanje jedina svrha njezina života. A ja? Proklinjala sam minutu kad sam obula tenisice i prešla kućni prag. Trčanje je možda zanimljivo (atletičarima), ali ja nikako nisam trkoljubac. Dapače, ne volim ga gledati ni na televiziji. Ipak, šljapkala sam kroz blato, obilazila jezerce, srela čudnog tipa koji je za nama uzviknuo "Oho – ho!", prestrašila se, stala si na nogavicu, zmazala se sve do obrva, posklizavala, jadikovala i uz nekoliko usporavanja i malo šetnje obišla sam jezerce. Ali onda je šogorica zapovjedila da krenemo u još jedan krug oko jezera. Mrak mi je pao na oči.
„Zavrtila“ sam i taj krug (prehodala sam 50 %), preživjela i otišla se razgibati na klupicu. "Tuš" se pojačavao (kao da je zadnji dan života na zemlji i kao da želi isprati sve gluposti koje su na ovo tlo nabacane tijekom proteklih 50 godina). Lokvice sa zemlje ušle su u moje tenisice i tad sam, službeno, bila mokra od glave do pete. No, ni tu nije kraj!
Šogorica i njezin dragi (pretpostavljam da ga trebam oslovljavati sa šogor) poželjeli su trčati natrag, do stana. Naravno da je to bila pametna ideja jer je „ono gore“ lijevalo po nama, ali u tom mi se trenutku prijedlog učinilo kao smrtna kazna. Opsovala sam si u brk, ali nisam htjela priznati poraz. Trčala sam (oh lord), trčala sam… i dotrčala do kuće.
Naš „ples po kiši“ trajao je punih 30 minuta (trčanja, ne brojim hodanje). Tijekom trajanja akcije mrzila sam svaki korak koji sam napravila, mrzila sam svaki uzdah i izdah, mrzila sam sve… Dok nisam stala. Onoga trena kad sam skinula odjeću i istuširala se, osjećala sam se lakše, mršavije, smirenije, sretnije…
Trčanje je grozna aktivnost za bolji život, priznala sam i odlučila da ću ga opet ponoviti – sa ili bez šogorice, po kiši, suncu ili snijegu… ali znam da ću trčati!
