Uvijek sam se pitala hoću li prepoznati trudove, hoću li na vrijeme stići u bolnicu… Iskusniji su mi davali savjete, slušala sam razna iskustva i priče. Ali, čovjek nikad ne može biti spreman na nešto što još nikad nije doživio. U to sam se i sama uvjerila.
Cijelu trudnoću nastojala sam se zdravo hraniti, svakodnevno sam vježbala prenatalnu yogu, pred kraj trudnoće uvježbavala sam disanje, propješačila kilometre i kilometre…
Mislila sam da će sve proći glatko
No, u 26. tjednu trudnoće dijagnosticirali su mi trudnički dijabetes. Nakon prvobitnog šoka rekla sam zbogom slatkišima i pridržavala se plana prehrane. Nije mi to bilo baš lako, ali s druge strane nikad nisam bila osoba koja previše jede slatko pa mi nije bilo jasno kako sam uopće dobila trudnički dijabetes. No, prihvatila sam ga, pridržavala se uputa i cijela trudnoća prošla je bez komplikacija.
Već sam počela zamišljati što bi dogodilo da me trudovi uhvate kod kuće, kako bi suprug reagirao…
Ni to nije bilo kako sam planirala. Na redovitom pregledu u 39. tjednu trudnoće doktorica mi je rekla da ostajem u rodilištu. Razlog: ženama koje imaju trudnički dijabetes trudnoća se treba završiti u 40. tjednu. Panika. Nikad u životu nisam bila u bolnici i nisam znala što me čeka. Nisam se ni snašla već su me smjestili u sobu. Već prvu večer doktori su pokušali što prirodnije potaknuti trudove, tako da sam dobila ricinusovo ulje (treba popiti par kapi). Ono može potaknuti probavni sustav, što opet može izazvati kontrakcije, a isto tako ne mora se dogoditi baš ništa. To je bio moj slučaj. Iduću večer namazali su me gelom koji omekšava cerviks i nakon dva sata provjerili jesam li se počela otvarati i jesu li počeli trudovi. Ako se ništa ne događa, ponavlja se gel svakih šest sati. I dalje se ništa nije događalo, tek koji trudić.
U petak ujutro zakazano mi je prokidanje vodenjaka. Mislila sam, pa to sigurno boli, ali sam se opet prevarila. Ovaj put, srećom! Sam postupak uistinu ništa ne boli i nakon nekog vremena krenuli su prvi trudovi – bol je nešto poput menstrualne. Ulaskom u rađaonicu odmah su mi izvadili krv kako bih mogla dobiti epiduralnu.
Vrlo brzo došao je i moj suprug. Bio mi je od velike pomoći jer me često podsjećao na pravilno disanje, a to zbilja može pomoći da se umanji bol.
A onda je stigao drip…
Tada su krenuli nešto jači trudovi. Ponudili su mi pilates loptu, i ja sam bez prevelikog razmišljanja prihvatila. Fantastična stvar. Skakutanje u rađaonici na lopti i prodisavanje trudova pomaže da sve bude lakše.
Epiduralna je bila efikasna pa tijekom trudova nisam osjećala bol. Cijelo sam vrijeme zapravo prikupljala snagu za veliki završetak.
U jednom trenutku osjećala sam da će mi beba ispasti. Suprug je odmah pozvao sestru.
“Ooooo, pa tu je glavica. Beba samo što nije stigla na svijet!" uzviknula je i pozvala doktoricu. I nakon dva-tri truda mali Tibor bio je s nama. Suprugu su ponudili da prereže pupčanu vrpcu i izvaže malenog. Ponijeli smo i fotoaparat, pa imamo i slike naše male obitelji iz rodilišta.
Donijeli su mi Tibora na prsa i ostavili nas same u rađaonici oko sat vremena da se upoznamo.
Tu noć nisam ni oka sklopila. Nisam bila uopće umorna. U bolnici se po prvi put nisam osjećala usamljeno. U krevetu pokraj mojega ležalo je od toga dana meni najdraže biće na svijetu.
