Kako je protekla Vaša trudnoća?
– Na početku trudnoće krvarila sam mjesec dana u komadu i pod sumnjom da imam ciste, otišla sam ginekologu. Pregled sam dugo odgađala zbog straha od bolesti, no na koncu sam saznala da sam zapravo trudna. Nisam imala tegobe – mučnine niti išta drugo – vjerojatno zato što nisam ni znala da sam u drugom stanju pa sam i podsvjesno to odbacivala kao mogućnost. Nisam imala ni posebne prohtjeve u pogledu hrane: malo sam pretjerivala u jedenju majoneze i drugih stvari koje i inače volim.
Zbog čega ste krvarili na početku trudnoće?
– Nitko ne zna što se događalo, ponovilo se i u petom mjesecu trudnoće. Tada sam nazvala doktora i završila na pregledu. Bojao se da nisam imala spontani no, na sreću, s bebom je sve bilo u redu. Propisao mi je strogo mirovanje, ali sam ja, na svoju odgovornost, morala otputovati u Švicarsku – na koncert. No imala sam osjećaj da će sve biti u redu i zbilja je bilo tako. Osjećaj me nije prevario.
Dakle, i dalje ste nastupali i skakali po pozornici?
– S trudnoćom sam se nosila jako dobro. Do šestog sam mjeseca putovala i nastupala. Svi su me zapitkivali kako to izdržavam, a ja nisam osjećala nikakav napor. Mislim, držala sam se liječničkog savjeta da se žene trebaju što više kretati – bez obzira na to što se ja nisam šetala nego skakala i plesala. Ali ja sam naviknuta na to, pa mi nije bilo teško.
Kako se „bend“ odnosio prema Vama?
– Kad sam saznala da sam trudna, popričala sam s Adonisom. U početku je, kao i svi, bio u šoku, a potom smo razradili plan za idućih sedam mjeseci i nastavili raditi. Brinuli su se o meni, pa sam se mjesec nakon porođaja ponovo vratila na scenu – bez ikakvih problema, kao da nisam ni bila trudna.
Na što ste prvo pomislili kad se saznali da ste trudni?
– Bila sam jako sretna. Ni u jednom se trenutku nisam brinula kako ću i što ću s bebom. Znala sam da je to moj život i da će svi koji to žele prihvatiti mene i moje odluke. Pustila sam se i mislila: Što bude – bilo s poslom ili svim drugim – bit će. Bitno mi bilo da je s djetetom sve u redu, druge su stvari bile po strani. Nisam, poput većine trudnica, prvo dramatizirala, a onda legla i jela za dvoje. Ja sam se ponašala normalno. Znala sam da i ne moram jesti za dvoje, sve do šestog mjeseca trudnoće, dok dijete ne traži više hrane.
Jeste pauzirali s treninzima?
– Nisam radila vježbe za trudnice niti išla na trudničke tečajeve. Dovoljno sam dugo vježbala pa sam bila fizički jaka. Cijelu sam se trudnoću kretala – šetala se i plesala… I bilo mi je dosta. Čak su me i u rađaonici pohvalili da dobro guram i izdržavam s trbuhom. Znači da je vrijedilo vježbati prije trudnoće.
Sigurno ste i od majke dobili pokoji koristan savjet?
– Moja majka je bila jadna, sva u panici. Rodila je četvero djece, ali je bila prestravljena što sam ja sedamnaest sati rađala. Naime, ni ona ni ja bolnicu ne pamtimo po dobrome: svi su samo prolazili pokraj mene, a ja sam rađala posve zatvorena. U jednom sam trenutku vidjela „koliko je sati“ i osoblju sam u šiframa objasnila da je trebaju izvesti – da malo dođe k sebi.
Vaš porođaj, nažalost, nije bio filmski nego traumatičan. Što se zapravo zbilo?
– U bolnicu, na zagrebački Sveti Duh, sam se – kad mi je pukao vodenjak – odvezla sama, jer sam od njene zgrade udaljena samo pet minuta. Smireno i pribrano spremila sam se i krenula. Straha nije bilo jer tijekom trudnoće nisam slušala priče o tome kako će mi biti na porođaju. Znala sam da slijedi nešto posve drugačije, ali ne i što me točno čeka. Svatko ima svoju priču, pa sam i ja htjela da mi moja bude iznenađenje. Dakle, kad je pukao vodenjak, otišla sam obući haljinu jer vani je bilo pakleno vruće i krenula na „susret sa sinom“. U automobilu sam slušala glazbu i bila posve opuštena pa me – kad sam došla na rampu bolnice, misleći da sam nekome došla u posjet – nisu htjeli pustiti, uz objašnjenje da se ne mogu tu parkirati. Prosiktala sam: „Pusti me, rađam“, a portir je rekao: „Viđe, ova rađa i vozi!“ To me je nasmijalo do suza. Objasnila sam mu da se ne brine i da će netko doći po auto, a tek nakon toga javila sam svima da sam otišla roditi. Nastala je panika, a ja sam bila mirna i sigurna da mi se neće dogoditi ništa strašno.
Ali ste pogriješili?
– Legla sam na stol, pregledali su me i vidjeli da uopće nisam otvorena. Po mom mišljenju odmah sam trebala ići na carski rez, ali eto, oni su procijenili da je prirodni porođaj pravi izbor za mene. Spojili su me na drip, dali mi hrpu papira da potpišem, pa epiduralnu. Otad je porođaj trajao sedamnaest sati… O tome što sam doživjela rado ću govoriti jer takva se trauma događa mnogim ženama, ali one nemaju priliku to reći na glas. Ako će ijedna žena biti bolje pažena od mene, uspjela sam u svom naumu.
Što ste proživjeli u bolnici?
– Dogodilo se nekoliko stvari. Prvo taj grozni porođaj, pa mi se, kad sam rodila, napuhnuo mokraćni mjehur zbog čega sam imala kateter koji sam sama nosila u ruci, sama si mjerila količinu urina, itd. To je otkrila sestra, a ne doktorica. Onda, na porođaju su mi prilikom davanja epiduralne iglom promašili kralježnicu. Govorili su mi, gotovo optužujući me da se ne otvaram jer treniram, da su mi mišići zgrčeni zbog tjelovježbe, što je suludo. Doktor mi je govorio da sam otvorena sedam centimetara kad sam bila otvorena više od deset… Saznala sam da su mi lagali jer prvorotkinja, mislim, ima pravo rađati oko četrnaest sati bez carskog reza, pa su valjda na meni htjeli opravdati troškove državi. Uglavnom, nakon sati i sati patnje dijete se spustilo u porođajni kanal. Tada više nije bilo prilike da se porodim carskim rezom, a oni mi nisu pomagali da rodim. Kasnije mu se glavica okrenula prema gore, a jedna je ručica zapela i nisu ga mogli izvući. Pripremili su vakuum – da mi dijete njime izvuku van iako sam ja bila protiv toga. Naravno da se nisam smjela buniti jer su mi u vrijeme najvećih trudova pod nos gurnuli šaku papira koju nisam imala ni vremena ni snage iščitavati. No nisu mi objasnili što u njima piše. Na kraju su me „masakrirali“ – nisam bila otvorena, a dijete su čupali van.
Nije išlo glatko i porođaj se produljio. A onda je doktor u jednom trenutku rekao da on ide na kavu. Pozvao je i sestru, a mene ostavio samu. Nije ih bilo punih sat i pol. Naišle su babice, sam Bog ih je poslao i rekle: „Sad je dosta!“ I tako su me one, istiskujući mi dijete iz trbuha, i porodile. U tom trenutku bila sam oduzeta od silnih epiduralnih koje sam primila i znala sam ako ne izdržim još trud-dva, neću spasiti svoje dijete (koje je sedamnaest sati bilo bez plodove vode). Sjećam se tog zadnjeg stiska… sjećat ću ga se do kraja života. Zahvaljujem babicama, bez njih ne bih uspjela. Da je rođen na vakuum, možda bi ostao biljka za cijeli život. Ma ne, ne smijem o tome ni misliti. Jednostavno sam se pomirila s činjenicom da nikad neću moći reći da, eto, rodiš pa brzo zaboraviš porođaj. Ja svoj nikad neću izbaciti iz glave.
Mislite li da ćete moći opet roditi?
– Sigurno ću rađati. Mislim, ne mogu reći sigurno. Ispravnije bi bilo reći: ako opet ostanem trudna, bez imalo straha vratit ću se u rađaonicu. Samo bih se drugačije ponašala. Ovaj porođaj završio je mojim vapajem u medijima zbog kojeg su mi se javili i iz bolnice. Misleći da govorim laži, sazvali su interni sastanak i ispitivali koji je to doktor otišao na kavu tijekom porođaja. A onda je doktorica, s kojom sam razgovarala, zaključila da je to je bilo u doba večere. Kao da bi, da se mojem djetetu nešto dogodilo, to mogla opravdati njegovom glađu. Poludjela sam. Bilo je to jako ružno iskustvo. Da nije bilo medicinskih sestara i babica, ne znam što bi bilo s nama…
Kako je izgledao daljnji boravak u bolnici?
I to je bilo traumatično. Naime, prvo mi se napuhnuo mokraćni mjehur pa sam danima hodala s kateterom u ruci. Sama sam sebi mjerila količinu urina. Nadalje, zbog Dominikove žutice u bolnici sam ostala tjedan dana, ali sam dvadeset četiri sata bila odvojena od sina. Zbog šoka koji sam doživjela, nisam imala mlijeka pa nisam mogla ni dojiti. Prvo se nije navuklo, pa je buknulo, i onda su mi se grudi upalile. Slušala sam milijun savjeta, ali nijedan mi nije bio učinkovit. Nije mi bilo od pomoći ni bolničko osoblje niti savjeti za dojenje.
Da stvar bude gora, danima sam hodala s iglom od epiduralne u leđima. Anesteziologa nije bilo, nitko je nije vadio iz mene. Meni je ona strahovito smetala i ja sam, ne znajući koliko je to opasno, tu iglu na kraju iščupala sama…
Poznate Hrvatice porađaju se u privatnim poliklinikama. Vi to niste željeli?
– Iskreno, imala sam ponude, ali sam htjela roditi kao i sve žene. Mislila sam si da to ne može biti tako strašno i nisam htjela glumiti posebnu. Smatrala sam da mi veze ne znače ništa ako je sve u redu. Ali sam pogriješila. Recimo, nije mi jasno da u bolnici u kojoj žene rađaju nedjeljom ne radi vešeraj – ne možeš si promijeniti plahtu, uzeti čisti ručnik… Strašno!
A kako ste se tih prvih dana snalazili sa sinčićem?
– Odmah smo kliknuli. Prvih nekoliko mjeseci Dominik je imao jake grčeve, ali je sve ostalo bilo super. Cijelo vrijeme sam zaljubljeno gledala u njega i mislila si: Bože, je li ovo moje dijete? Dominik danas ima osam mjeseci i još uvijek se upoznajemo, zajedno prolazimo sve. Hvala Bogu, dosad je imao samo jednu prehladicu, pa se naše zajedničko vrijeme najviše svodi na uživanje i igru. Po cijele dane sam s njim, ali uspijem odlaziti i na koncerte, raditi. Ma, kad je dijete zdravo, kad oko sebe ima ljude koji ga vole, onda je i ono zadovoljno. Nema ljepšeg osjećaja nego gledati zadovoljno i sretno dijete kako raste i razvija se.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju magazina Mama&Beba br. 78
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
