Otvaram vrata vrtića: maloj Dori curi nos preko dude, bulji u mene s ogromnim interesom, Bernard ima preveliku majicu i pokušava uhvatiti čašu, ali prsti su ispod rukava pa sve klizi, Andrej opet ne želi ništa osim mlohavo sjediti i tuliti (vide mu se dva donja zuba i oba krajnika), teta Ivana hrani pahuljicama curicu kojoj se kakao cijedi niz bradu direkt u majicu, dva dečkića se naguravaju oko plišanog slona u stražnjem dijelu sobe (pobijedit će ovaj koji se ne klatari dok stoji), mala Sara ima uvijek najljepšu odjeću i najveće oči na svijetu, i do vrha pune suza (tek što se ne izlije), beba Stjepan opet misli da sam njegova mama, smije mi se, pruža ruke i nada se da ću ga povesti kroz vrata, a moje djevojčice, najstarije u grupi, stoje na pragu otvorenih usta, ne znam je li to užas ili oduševljenje, zacementirale su im se nožice i ne čuju me kako govorim da se brzo vraćam. Zatvaram vrata, čujem poznati urlik, stisnem grlo da progutam filing i zamrzim svakodnevne male obveze.
Tako je bilo na samom početku. Moji osjećaji su se s vremenom mijenjali od potpune krivnje (zla majka sindrom) preko tuge i očaja (usamljena majka sindrom) do samouvjeravanja da je to sve dobro za cendrave njih i premorenu mene (majka blizanaca sindrom). Popodne sam dolazila u vrtić ranije i sjedila ispod njihovog prozora, računajući da neću izigravati totalno iritantnu luđakinju koja špijunira kroz prozor, već ću biti samo pritajena luđakinja koja osluškuje hoće li možda jedna od njezinih djevojčica zaplakati. Kad bih konačno otvorila vrata da ih uzmem, jurile su k meni plačući, ja sam ih stiskala u zagrljaj kao izmučena Hasanaginica i skrivala suze od teta koje su me hladnokrvno uvjeravale da je to sve normalno. Nisam vjerovala. "Hod'te amo, sirotice moje…" citirala sam svoju žalosnu baladu na odlasku.
A onda sam jednoga dana došla, otvorila vrata, raširila majčinski ruke i ostalo tamo na pragu tako raskrečena i s glupim izrazom na faci. Njih dvije su me pogledale krajičkom oka i mirno nastavile mijesiti nekakav gnjecavi šareni plastelin na plastičnom stolu. Jedna se čak okrenula i sasvim koncentrirano otišla na drugi kraj sobe po bebu ćelavicu, valjda da joj uvali u usta tu splačinu koju je zamutila. Čekaj malo. Zar me ne vole? Zar ne žele doma? Tko ih je preobratio? Čija su to djeca?! Jedna teta je došla do mene, spustila mi raskrečene ruke, podragala me po ramenu i tiho mi rekla da su se cure sasvim lijepo adaptirale i da su jako vesele, lijepo jedu i spavaju. Ne znam koliko sam puta u životu bila sretnija.
