Život djece nekada i danas… Još prije dvadesetak godina kada bismo pogledali kroz prozor ili šetali ulicama, vidjeli bismo kako se djeca bezbrižno igraju u parkovima i na igralištima.
Nakon boravka u vrtićima i školama najveće je veselje bilo svakom djetetu nešto na brzinu pojesti i što prije otrčati van. Društvo bi se okupilo. Najmlađi bi se igrali u travi, vozili bicikliće, jurili niz tobogane i obarali visine na penjalicama i ljuljačkama. Djevojčice su se igrale školice, skakale gumi-gumi, a one hrabrije bi se upustile u nogometne zgode s dječacima. Dan ne bi prošao bez skrivača i lovice. Sve bi odzvanjalo smijehom, vriskom i drekom, a dan je završavao tako da su mame, tate, bake, dede doslovce odvlačili djecu uprljanu i znojnu kućama na večeru, kupku i u krevetić, jer bi ih sutra čekao novi naporan dan…
Tada nije bilo ni vremena ni potrebe da se razmišlja o dodatnoj tjelesnoj aktivnosti za djecu, sve dok nisu sazrela i sama izrazila želju da se učlane u sportske klubove ponukana popularnim idolima. Bilo da se radilo o tenisu, nogometu, košarci, rukometu, gimnastici, skijanju itd., djeca su se razvila u zdrave mlade ljude, koji imaju svakodnevnu potrebu za sportom i rekreacijom.
Danas je život djece i roditelja puno drugačiji. Zbog tehnološke revolucije i informatizacije suvremeni način života doveo je do toga da ljudi sve više sjede, a sve se manje kreću. Roditelji su prezaposleni. Tempo života i poslovni uspjeh iziskuju da roditelji često, kako bi osigurali što bolju egzistenciju sebi i djeci, svoje slobodno vrijeme provode uz pametne telefone i laptope, a ne tjelesno aktivni s djecom u prirodi.
Takav sedentarni način života poprimila su i djeca. Već od najranije dobi djeca imaju pristup tabletima, mobitelima, televizijskim i PC ekranima, i to često u neograničenim količinama. Nakon vrtića i škole zadržavaju se kratko u parkovima i na igralištima nakon čega velik broj djece odlazi u svoje domove gdje slobodno vrijeme provode sjedilački, u virtualnom svijetu. Ovakav suvremeni način života doveo je do toga da je svako treće dijete prekomjerno teško, sve je više djece s dijabetesom, a u kasnijoj dobi povećava se broj oboljelih od raznih kardiovaskularnih bolesti. Tjelesna neaktivnost ne samo što štetno utječe na tjelesno zdravlje djece nego ima negativne posljedice i na psihološki, socijalni, te emocionalni razvoj. Sve ovo upućuje na činjenicu da je danas djecu nužno već od najranije dobi dodatno usmjeravati u organiziranu sportsku aktivnost!
Zašto je sport važan i koristan?
Razdoblje od treće do sedme godine života idealno je doba za razvoj motoričkih sposobnosti i osnovnih oblika kretanja. To doba je temelj koji se ne smije propustiti kako bi se kasnije mogla usavršiti već stečena motorička znanja i dosegnuti vrhunac vlastitih motoričkih predispozicija. Bilo da se radi o univerzalnim sportskim školama za najmlađe ili konkretnim sportovima za malo starije, djeca će razvijati svoje motoričke sposobnosti i temeljna motorička znanja, učit će i usavršavati nove motoričke vještine, što je vrlo važno da bi se razvili u zdrave mlade ljude, a možda i potencijalne vrhunske sportaše. Također, sport omogućuje djeci da se razvijaju i u ostalim aspektima života, daje im šansu da surađuju s vršnjacima, sportskim voditeljima i trenerima, da osjete sigurnost u novom okruženju te da shvate vrijednost vježbanja i nadmetanja. I iznad svega, sport pruža djeci puno zabave, igre i mogućnost da budu aktivni, što je u konačnici najvažnije.
Što kada djeca odbijaju upisati se u sport?
Prije nego što upišete svoje dijete u sport, treba uzeti u obzir njegovu dob, osobnost i individualne mogućnosti kako biste bili sigurni da je uključivanje u sport pozitivno iskustvo za sve. Dok upisujete dijete u organizirane sportske aktivnosti, razmislite koliko je emocionalno i tjelesno spremno sudjelovati. Ako su premladi i nisu spremni, to će biti frustrirajuće za sve i može imati negativne posljedice i isključiti djecu iz sporta na duže vrijeme. Ako djeca kategorički odbijaju uključiti se u bilo koji vid organizirane sportske aktivnosti, ne znači da ne vole sport, igru i nadmetanje, nego nisu emocionalno zrela i spremna isprobati novo i nepoznato okruženje. Djeca vole rutinu i funkcioniraju tako da svakodnevno obavljaju aktivnosti koje su im poznate i čine ih sretnima. Roditelji takve djece mogu pokušati da tijekom sportske aktivnosti zamole voditelja ili trenera za dopuštenje da budu prisutni i gledaju svoje dijete tijekom cijelog treninga. To može biti od velike koristi jer dijete može u svakom trenutku, kada se osjeti nesigurno, uspostaviti kontakt sa svojim roditeljem. Takav pristup može potrajati nekoliko tjedana, pa se s vremenom smanjuje prisustvovanje roditelja na samom treningu, ali nužno je biti u blizini (svlačionici) kako bi dijete, čim napusti trening, ugledalo roditelja i osjetilo ugodu i zadovoljstvo. Međutim, i u ovakvim slučajevima zna biti suza, pa ne treba izgubiti nadu. Doći će trenutak kada će svako dijete sretno, zadovoljno i samostalno biti uključeno u sport s vršnjacima, a do tada im treba osigurati svakodnevni boravak na zraku i tjelesnu aktivnost, ako ne duplo dužu, barem jednaku gledanju televizije i igranju videoigrica!
Kada i koji sport odabrati…
Danas gotovo u svakoj predškolskoj ustanovi postoje sportski programi osmišljeni za djecu u dobi od 3 do 6 godina. To su organizirane sportske aktivnosti čiji su sadržaji primjereni uzrastu djece, a baziraju se na igri i elementima usmjerenima na razvoj opće motoričke efikasnosti i bazičnih motoričkih znanja. Svakako je dobro dijete uključiti u bilo koji vid takve aktivnosti (univerzalna sportska škola, karate, džudo, ritmika, ples itd.). Ako u vrtiću koji pohađa dijete ne postoje ovakvi organizirani sportski programi ne može se pogriješiti s gimnastikom, plivanjem ili atletikom.
Uglavnom, radi se o bazičnim sportovima koji utječu na cjelokupan razvoj organizma djeteta što je u toj dobi najvažnije. Nakon što dijete usavrši bazična motorička znanja i sposobnosti oko 6. ili 7. godine života razvijaju se sposobnosti i pažnja koju djeca moraju imati za učenje tehnike i razumijevanje pravila igre. To je dob kada dijete može koordinirati s više od dvije vještine istovremeno (trčanje, bacanje, udaranje, skakanje, okretanje…) i spremno je za uključivanje u sportske klubove.
Prilikom odabira sporta važno je razmotriti jedinstveni temperament djeteta. Neka su djeca prirodno sklona timskim sportovima, dok se drugi mogu osjećati ugodno u aktivnostima u kojima je fokus na individualnim naporima.
Za svakoga postoji nešto!
Od nogometa, rukometa, odbojke, košarke, hokeja za timski orijentiranu djecu, do tenisa, plivanja, plesa, gimnastike, atletike, skijanja za djecu koja više vole solirati. Bez obzira na to za što se odlučili, prema preporuci stručnjaka i Svjetske zdravstvene organizacije, djeca moraju biti tjelesno aktivna i baviti se sportom najmanje 60 minuta na dan! Jedino se tako može zadovoljiti njihova biološka potreba za kretanjem te osigurati pravilan cjelokupan rast i razvoj svakog djeteta. Sve manje od toga može imati u kasnijoj dobi štetne posljedice za njihovo zdravlje. Stoga, uvelike je važno da djeca već od predškolske dobi steknu naviku svakodnevnog vježbanja i bavljenja sportom.
Tekst: dr. sc. Marijana Hraski
Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Katedra za kineziološku edukaciju
Foto: Freepik
