Useljavali smo u kuću svega nekoliko mjeseci prije prvog djeteta. Znajući da će u toj kući odrastati, nisam se htjela stresirati bojama koje bi mi ‘zagorčale‘ život kada bi se dogodila kakva ‘anegdota‘ s pošaranim zidovima i slično.
Odlučila sam većinu zidova pustiti u bijeloj boji, što ide i u prilog tomu da imamo jako visoke stropove, otvorenu galeriju pa će i ta vrsta održavanja jednom biti jednostavnija.
Određene detalje (npr. zid iza uzglavlja kreveta u našoj spavaćoj sobi) obukla sam u tapetu. Kasnije sam naletjela i na neutralne tapete, koje su perive (spužvicom po zidu), tako da sam dječju sobu presvukla njima.
A gdje su vam boje? U detaljima.
Neutralne tonove odabrali smo kada nam je dolazio prvi sin. Oduvijek smo pričali da bi voljeli više djece pa nikad ne znaš kojeg će spola biti drugo, treće.. i nisam htjela imati tonove koje simbolično povezujemo s određenim spolom.
Umjesto toga, radije biram detalje u bojama s kojima mogu upotpuniti doživljaj, a mogu ih lako mijenjati kada god bez velikih izdataka (npr. tepih, zavjese, dekice, police, itd.)
Staklo u kući? Da, i ne hodam s krpom.
Ograda od galerije je (kao i brojne druge površine u kući) staklena pa me puno puta pitaju kako staklene stijene održavam stalno čistim. Veliki prozori, ograda na stepenicama, tuš…
Drage mame, to bih stavila opet i iznova. Zapravo, osim kad djeca nisu u fazi da ližu sve oko sebe, uključujući i staklene stijene, nisam imala nikakvih problema. Po stepenicama se nitko ne hvata za ogradu da pušta otiske jer u principu najčešće samo mi idemo gore. Staklo samo po sebi ne skuplja prašinu kao npr. šuplji reljefi ograde bilo kojeg materijala, tako da nemam što održavati.
Prozori su jedini kritični u ovoj priči i to s vanjske strane. Pogotovo u doba peludi ili kada smo imali radove po dvorištu pa se diže prašina. Ipak, kad usporedim veliku želju za puno svjetlosti i periodično prljava stakla, definitivno bih opet stavila ovako velike prozore. Svijetli pod i puno svjetlosti mi unosi optimizam, otvorenost prostora, pa čak i dodatnu toplinu u naš dom. U tim periodima jednostavno pregrmim da su stakla prljava i da ih nema potrebe održavati dok to vrijeme ne prođe.
Usudili ste se staviti stepenice? Da.
Drugo što me ljudi često znaju pitati vezano je za stepenice. Prvo za onih par komada koje ‘odvajaju’ hodnik od kuhinje, ali i za one strmije. U principu, ovih par komada nismo trebali stavljati, to je bila želja. Možda bih sad to i mijenjala radi više prostora, ali mi tako pašu kada pomislim da sam nekako odvojila i fizički hodnik, a da to nisam napravila zidom.
Što se klinaca tiče, Otto je prije hodanja, naučio ići po stepenicama dok je još bio u fazi puzanja. Tako da smo po tom pitanju bili jako zadovoljni kada smo se našli negdje vani gdje su stepenice jer je on već znao kako, dok su druga djeca znala se zaletjeti pa čak i preletjeti stepenice.
Najposebniji dio kuće definitivno su mi unutarnje stepenice. S obzirom na to da sam htjela varijantu ‘lebdećih’ stepenica, koje nije bilo moguće u potpunosti realizirati kako sam htjela zbog zida na koji se ‘hvataju’, a koji nije mogao podnijeti takvo opterećenje, tata je uletio sa svojom inženjerskom glavom i isprojektirao mi metalnu konstrukciju koju smo kasnije oblagali hrastovim drvetom, a moderan detalj na njima su staklene ograde sa spyder pričvršćivačima. Realizacija je ispala i bolje nego sva moja očekivanja, usprkos svim izazovima koji su bili postavljeni, što zbog visine gazišta, što zbog spomenutog zida, kao i mojih želja oko dimenzija da zauzimaju što manje prostora u hodniku! Bravo tata, nemam što drugo reći!
Sara
Foto: promo, privatni album
