Uskoro će iza Valentine Cerić biti cijelo desetljeće koje je provela sa svojom drugom obitelji – psima u osječkom azilu i ljudima okupljenima oko njega.
I ako se nju pita, volontirat će – zauvijek. U to nemamo razloga sumnjati budući da se u osječkom azilu još uvijek prepričava kako je svoje treće dijete umalo rodila baš tamo. Volontiranjem je zarazila i cijelu svoju obitelj, na što je posebno ponosna.
Moja ljubav prema psima (i životinjama općenito) postoji još odmalena. Oduvijek sam željela imati psa, ali roditelji mi nikada nisu ispunili tu želju. Već u osnovnoj školi skrivala sam hranu od ručka i hranila pse s ulice, skupljala mrvice sa stola za golubove… Čekala sam da se odselim, da napokon donosim sama svoje odluke. No život neće uvijek kako i kada mi hoćemo. S 24 sam se udala, rodila Filipa i – završila u malom stanu i bez uvjeta za psa. Tri godine poslije rodila sam Katju. Tih godina sam malo radila, malo studirala.
Znala sam tada da postoji tamo negdje neki azil, ali ništa više od toga. Jedne sam subote nagovorila kolegicu da pravi društvo Filipu i meni da vidimo zajedno gdje je taj azil.
POSJET KOJI MI JE PROMIJENIO ŽIVOT
Bilo je to u proljeće 2011., kada je Filip imao 3,5 godina, a Katja 7-8 mjeseci. Poželjela sam vrijeme samo s Filipom, bez male seke oko koje moram stalno skakati, pa smo Katju ostavili kod bake. Poželjela sam za Filipa neko novo iskustvo, nešto drukčije. Htjela sam da se približi psima, da izgradi ljubav prema životinjama kada ih već kod kuće nemamo. Azil je bio idealno mjesto za sve to. I tako smo se uputili u azil u samo jednu šetnju. Bio je to lijep dan, ali nisam ni sanjala koliko će promijeniti moj život.
Svakom je roditelju bitno da dijete nauči vrijednostima koje i sam njeguje. Meni su to briga i ljubav za životinje.
Toliko sam bila pod dojmom tog mjesta, pasa, ljudi, da sam danima razmišljala kako pomoći. Uspjela sam dogovoriti donaciju za pse i odnijela im. Tada sam malo više doznala o azilu. Sjećam se, sklonište je tek trebalo registrirati, pa je bilo puno posla. Zidali su se boksovi, kopalo se, navozili kamenčići, farbalo se… A volontera nikad dosta. Ponudila sam pomoć i počela dolaziti bez djece. Subotom su išli kod bake, a mama volontirati u azil. Djeca su bila sretna i zadovoljna što su kod bake, a ja što imam vrijeme za sebe. Nisam baš mogla u svemu biti prisutna koliko sam željela, ali sam tražila druge načine pomoći. Organizirala sam aukcije za pomoć azilu, pokrenula kumovanja psima (mjesečne donacije određenom psu), i to bih radila kad svi zaspe. No kad sam se vratila na posao nakon rodiljnog, morala sam odustati od toga. Ali subote u azilu ne mijenjam ni za što na svijetu. 🙂
U početku me okolina nije previše podržavala. Suprug nije razumio kako netko ima potrebu raditi i dolaziti kući premoren a da mu to nitko ne plati. Ja sam se šalila da je to besplatna teretana. Pustio me da radim što želim jer je vidio da me čini sretnom.
AZIL MI PUNI BATERIJE
Svaki roditelj, da bi bio dobar roditelj, mora imati vrijeme za sebe. Ono svoje nešto gdje napuni baterije za posao, djecu, školu. Nekoć sam mislila da sam sebična što stvari prilagođavam mojoj suboti u azilu. Ali to mi je trebalo da bi se ostatak tjedna potpuno posvetila obitelji i poslu. Nikada nisam bila ljubiteljica razgledavanja trgovina, kupovanja krpica. Moje nešto su priroda i životinje. Moje nešto je postao i ostao azil. Već skoro deset godina.
Subote u azilu postale su moja potreba, moja duševna hrana. Taj mir i spokoj kad sam s psima u šumi, Drava, drveće, pjev ptica… ne može se opisati. To se mora doživjeti. I više se ne osjećam sebično što se dječji rođendani slave petkom ili nedjeljom.
Moja djeca znaju što znači volontirati, i najradosniji mi je trenutak kad ponosno oblače majice udruge i spremaju se za azil
Kad sam treći put ostala trudna, super sam se osjećala, a trudnoća je bila uredna i ja sam i dalje odlazila u azilske šetnje. Kad mi je postalo preteško, dolazila sam barem češljati pse. U azilu su već smišljali scenarije što će sa mnom ako krenu trudovi. Te zadnje subote sam farbala neke daske za nadstrešnice. Bilo je veselo, kao i uvijek na radnoj akciji, a meni i emotivno jer sam ispratila svoju mezimicu na udomljenje. Došla sam kući sretna i umorna. Podružila sam se s djecom i svi smo legli. Sat-dva krenulo je i ranom zorom je gospođica Petra došla na svijet. Znamo se šaliti – skoro pa u azilu J
I baš je Petra najsenzibilnija za životinje. Buduća veterinarka, kaže.
NAJVEĆA RADOST
Svakom je roditelju bitno da dijete nauči vrijednostima koje i sam njeguje. Briga i ljubav za životinje meni je jako bitna stavka u njihovu odgoju. Meni osobno to znači biti dobar čovjek. Sa svojim klincima volim provoditi vrijeme u azilu. Ali ne mojim subotama. Najčešće tijekom praznika, kada odemo radnim danom. Tada puno pričamo, zapažamo, učimo. Moja djeca su tako navikla i uživaju u tom.
Azil drži i edukativne radionice u vrtićima i školama, pa sam se i ja uključila kao predavačica za vrtiće i niže razrede osnovne škole
Azilska šetnica vodi do Drave, gdje vade pijesak, pa imamo pješčana brda, naše plaže. Ondje nam je najveća radost bosonogi trčati s psima. Nadišemo se svježeg zraka, dobro umorimo, usrećimo te pse šetnjama i mi sretni odemo kući. Ima li što ljepše!? Sve troje od svoje otprilike treće godine idu sa mnom u azil. Tijekom svih ovih godina volontiranja i suprug je promijenio svoj stav. Često je taj posjet s djecom pravo obiteljsko druženje. Najteže mi je bilo s Katjom, koja se panično bojala pasa. Prvih par posjeta sam ju nosila kroz azil, iako su svi psi zatvoreni. Bila sam ustrajna u namjeri da joj dokažem kako su psi dobri i puni ljubavi. Mi smo njima primjer i podrška za sve u životu. Zato nisam odustala od borbe protiv tog straha. Sada smo sretni što možemo uživati u maženju s psima, šetnji i igri. Cure posebno uživaju u druženju s psećim bebama.
Između ostalog, azil drži i edukativne radionice u vrtićima i školama, pa sam se i ja uključila kao predavačica za vrtiće i niže razrede osnovne škole. Uvijek sam gostovala u grupama i razredima svojih klinaca. Njihove tete i učiteljice bile su otvorene za suradnju, što je bila super prilika da se djeci približe psi, azil, životinje. Najveća plaća mi je bila vidjeti njihov ponos što mama govori tako važne stvari pred prijateljima.
PONOSNI MALI VOLONTERI
Djecu učimo što podrazumijeva briga za psa (i životinje općenito), što je suosjećanje, što je azil, što znači volontirati, što udomiti. Kroz ta druženja vidjela sam kako oni nekada znaju više od nas, koliko su iskreni i otvorena srca. Samo ih treba malo potaknuti i ohrabriti, kao i roditelje, od kojih sve kreće. No, ima i djece kod koje je izostao taj dio odgoja, pa si zahvalan što imaš priliku približiti im sve to što je tvojoj djeci prirodno i normalno. Nekako vjerujem da kada voliš i brineš se za životinje, prirodno ti dođe da se brineš i za ljude oko sebe.
Moja djeca znaju što znači volontirati, i najradosniji mi je trenutak kad ponosno oblače majice udruge i spremaju se za azil. Ali isto tako raduje me kad traže novčiće da ubace uličnom sviraču ili kad pakiraju svoje igračke za siromašnu djecu, vuku me u trgovinu da kupim hranu za macu na ulici ili paze kamo bacaju smeće.
Azil je promijenio moj način razmišljanja i ophođenja s drugima. Puno su me naučili i znam da su to ljudi na koje uvijek mogu računati. Tu su kad se raduješ, kada ti je teško i kada zagusti. Dobila sam neizmjerno puno, dobila sam još jednu Obitelj. Ovih godina smo prošli zajedno jako puno lijepih i onih manje lijepih trenutaka. Od sretnih udomljenja, radnih akcija, fešti do tužnih ispraćaja naših pasa. Na te se tuge nikada ne navikneš. Svaki put ti slome srce još malo. Žališ što nisi za njih mogao učiniti bolje, više. Ali kad vidiš sva ona sretna udomljenja, one hepi endove, sjetiš se zašto to sve radiš i daje ti snage da ideš dalje. Prestaneš misliti na sebe i misliš na sve te pse koji samo tebe imaju.
NAJRADOSNIJI TRENUTAK
Najradosniji trenutak dogodio se prije pet godina kada smo se preselili u kuću i napokon sam udomila svoje dvije keruše. Onda je došla i maca, i naša je obitelj kompletna – nas osmero! Ispunjenje mojih snova! Napokon imam svoje pse i moja djeca odrastaju uz životinje svakodnevno. Vidim kako se mijenjaju stavovi i kako rastu. Onda osjećaš da radiš pravu stvar. I ne bude teško. Trenutačno se ne vidim da odustajem. Najteže mi je kada ljeti idem na more pa znam da su to jedan-dva vikenda kada me neće biti. Nadoknadim ja to njima, bez brige! Osim toga, nema subote da me kod njih nema. Ne smeta nama ni sunce, ni kiša, ni snijeg. Samo da nam je zdravlja. I do kad tako?! Ne znam. Do zauvijek!? 🙂 To je način života, to je obitelj, to je ljubav, potreba… Bez toga ne ide.
Tekst: Valentina Cerić
Foto: privatni album
