Kad smo joj rekli da bismo ju rado ugostili u časopisu kao našu modernu mamu, gotovo nas je odbila! Jer „njoj ništa ne ide od ruke, ništa ne stigne, u kaosu je – ima puno boljih primjera mama koje sve uspijevaju“ i slično. No, onda smo joj objasnili da je kudikamo više mama koje se osjećaju baš ovako kao ona i da baš zato želimo nju.
Promislila je i pristala. Irina Steiger grafički je uredila desetke naših brojeva, ilustrirala naslovnice nekoliko knjiga, slikovnicu, a njezin alter ego Mjuiko stvara ilustracije za simpatične predmete iz svakodnevice. Popričali smo s njom o prvoj, kaotičnoj godini s njezinim malim Vukom…
Mama si točno godinu dana! Sretan rođendan i mališi i tebi! 🙂 Kako bi opisala ovu godinu iza vas? Je li bilo imalo kako si zamišljala?
Juhuuu, preživjeli prvu! Hvala puno. Opisala bih ju kao jedan veliki tornado, i to na bojnom polju. Vrtlog emocija, osjećaja, propitkivanja, psihofizičkog boot campa. Bome nisam ništa zamišljala, onako romantično gledala na to. Pojma nisam imala o tek rođenim bebama, bez obzira na to što sam grafički uređivala Mamu&Bebu pa jedno pet godina. Jer ne čitaš baš pomno, nije tada to bilo ni približno aktualna tema u mojem tadašnjem životu. Navikla sam više na veće klince, tako da je ovo bio susret treće vrste. Ali zahvalna sam da je moja mama od prvog dana zaljubljena u Vuka i da je uvijek tu za nas. Bez nje bi bilo jako teško.
⇒Klik, klik i na priče ostalih mama
Trebalo mi je puno pomoćnih kotača i zahvalna sam na tome što ih imam: mamu, mog partnera Deju, frendove, „suborkinje“ mame iz kvarta. Dobar krug podrške jako je bitan.
Ti si jedna kreativna mama – i u svom poslu i u svojim hobijima. Jesi li dosad otkrila kako tu kreativnost primijeniti u roditeljstvu?
Iskreno i ne. Ali postaje kreativnije kako Vuk raste i kuži svijet oko sebe, nas. Sasvim je drugačije baviti se klincem od dvije godine i tek rođenom bebom – nebo i zemlja. Nema interakcije, a k tome naš je mali gospon bio start paket i pol, od grčeva i vrištanja sa svakim obrokom puna tri mjeseca, do zaležanosti u trbuhu i dijagnoze tortikolisa, što znači zategnuti mišić vrata i time asimetrije lijeve strane tijela, pa smo u trećem tjednu dobili hitnu uputnicu za Klaićevu. I sav me taj stres paralizirao, dovukao gđicu postporođajnu depresiju u naš život – da imam loše društvo. Kreativnost prvih pola godine, nažalost nula bodova.
No, tvoja kreativnost se očituje u neobičnom i rijetkom imenu Vuk! Odakle ideja?
Bez puno razmišljanja, jer puno ideja nije ni bilo. Za curicu sam imala ideja i dug popis, ali za dečka, hm, slabo. Prije par godina znam da mi je sinulo ime Vuk i sjetila sam se toga, a na svu sreću moj dragi je odmah pristao, i to je bilo to. Uz to, ime Vuk ima značenje zaštnika, borca protiv zla i nepravde, značenje snažne, neustrašive i hrabre osobe – mali borac, što i je od samog starta.
Dok nemaš svoj paket u rukama, ništa te ne može pripremiti.
S bebom je improvizacija od početka!
S bebom je improvizacija od početka!
Ok, ne bi ga se smjelo ni ljutiti, ali koga bi, ha-ha. Lijepo staroslavensko ime, a i ljubitelji smo prirode i životinja pa se sve dobro poklopilo.
S Vukom je od prvog dana puno „posla“. Osim redovitog mama-posla, morala si svakodnevno vježbati s njim, biti ustrajna i savjesna. Što je u tome bilo najteže?
Najteže je bilo biti dosljedan i ustrajan jer ja taj tip uopće nisam. Što mogu, prebacim, što mi je teško, izbjegnem, a sad sam bila stjerana u kut i nema bijega, čisto suočavanje. Zato je i bilo puno demona s nama. No, savjesna sam, bar ja mislim, pa me to tjeralo dalje. Huh, težak period, psihičke pripreme sam imala prije svakog vježbanja jer ti dijete plače cijelo vrijeme i već sam imala PTSP od vrištanja/grčeva dovoljno. Tko je imao ikakvog vježbanja s tako malim bebama, zna da to nije pjesma. Umjesto da imaš šetnje s bebom, ti izvodiš vježbe, on plače, a i ti s njim na kraju. Na svu sreću, imala sam podršku tima iz poliklinike Fattorini, naše fizijatrice Maje, koja me je tomu priučila, vjerovala u Vuka i njegov napredak. Zbiljski je bila i neka vrsta meni pomoći oko cijele situacije i nošenja s njom, s njim, ma sa samom sobom.
Postala si mama za današnje okvire možemo reći kasno. Vuk vas je gotovo iznenadio! Što vidiš kao pozitivne strane kasnijeg majčinstva?
O da, bome je iznenadio. U četrdeset drugoj ga nisam očekivala, štoviše, bila sam zatvorila to poglavlje i rekla sebi da je i ovako život super u troje – moj partner, pas i ja. No da, čim svemir čuje da je netko istinski sretan s onime što ima, najavi se, ha-ha. Definitivno je pozitivno da smo svašta proživjeli, iživjeli se, naputovali (ok, toga nikad dosta), skužio si tko si, uživao drugačije i smirenije u životu. I imaš punoooo frendova koji ti sa svim mogu pomoći jer su to sve već prošli – uvijek dobra stvar.
Ima li nešto zbog čega ipak poželiš da je to bilo ranije? Je li ti nešto bilo posebno teško tijekom trudnoće ili sada, kao mami?
Pa i ne. Zbilja u dvadesetima nisam bila dovoljno zrela, niti sam radila što volim, niti sam znala što želim, niti tko sam. Ok, u tridesetima bi zgodnije bilo jer sam našla posao koji volim, bila dovoljno solo nakon prvog braka, skućila se, fizički si bolje, lakše ti padaju nespavanja. Ali tek sam s 36 godina srela Deju i tek je prošle godine stiglo naše čudo. Tako da drugačije nije ni moglo ići i da sam htjela.
Prisjetiš li se razdoblja kad si uređivala naš časopis i kako su ti se teme činile dalekima?
Ha-ha, da činile, nisam ni stigla čitati, osim Irenine kolumne i gledanja fotki. A da, nije ni bila aktualna tema. Čitala sam ih u trudnoći, ali dok nemaš svoj paket u rukama, ništa me nije moglo pripremiti. Kakvi trudnički tečajevi, nije beba baš bicikl koji moraš složiti, imaš upute i to je to. To je improvizacija od samog početka. Apsolutno su mi sad teme i razumijevanje punoooo bliže 😉 Tvoj život dobije jednu sasvim novu dimenziju.
Vješta si s računalnim crtežima, pa si čak i ilustrirala dječju slikovnicu, kao i nekoliko naslovnica knjiga. Je li to nešto u čemu se vidiš i ubuduće?
Apsolutno. To je i dalje velika ljubav i guštanje. Jedino sam skroz izašla iz prakse i povratak na posao bit će ponovno učenje za mene. Treba samo vidjeti kako to sve ide uz dijete, ali vidim uokolo da ljudi opet imaju vremena za svoje interese i poslove, pa se nadam da ću i ja naći taj zdravi balans.
Razmišljaš li o nečemu što bi ostavila u nasljedstvo Vuku? Jesi li mu već posvetila neki šaljivi natpis na nekom svom uratku?
Svakako mu ostavljam podosta modernih umjetničkih knjiga. To je moja slabost i gušt. Do tada nema da ih pipne, ili samo s rukavicama, ha-ha. Imamo i poni bicikl koji se urediti mora, nadam se da će cijeniti stare stvari kao i ja. Natpis, ha-ha, pa i nisam, a one noćne lude poruke, te nisu za javnost, ha-ha. Možda Vuk i ja zajedno smislimo nešto J A jedva čekam da ga još više upoznam i saznam tko je taj mali čovjek kojeg nam je svemir poslao i učinio nam svijet kompletnijim <3
Razgovarala: Nataša Krstičević
Foto: privatni album
