Dvije godine smo radili na njoj.
Beba nam jednostavno toliko nije išla od ruke da smo počeli sumnjati i u nas. Nakon deset godina veze. Prošle jeseni otišli smo na putovanje u Njemačku. Odlučili smo da se trebamo ozbiljno uhvatiti posla.
Te večeri mi je rekao da sam trudna. Nakon toliko pokušaja koji su bili neuspješni, samo sam odmahnula rukom i rekla mu da me ne nasmijava. Rekao je da je to dogovor između njih dvoje. Njegove kćerkice Maje i njega.
Do dugo u noć razgovarali smo o tome kako želimo da nam skroz naopačke izvrne život baš kako treba. Ponašala sam se uobičajeno čudno, ali nisam se htjela ponovo zavaravati.
Toliko sam puta bila razočarana ishodom u idućih mjeseci nakon upornih pokušaja, ali ipak, 15 dana nakon, kada smo se vratili kući s putovanja, preuzimajući još jedne od nalaza pretraga koje sam radila ispitujući (ne)plodnost, odlučila sam napraviti test. Po tko zna koji put.
I ta plava crtica koju nikada nisam vidjela nije mogla biti jasnija. Dobila sam šok od sreće. Gledala sam u opis testa kao da ga nikad prije nisam napravila, ne vjerujući da je uopće moguće da se pojavi +. Trčeći prema njemu, znao je o čemu se radi. Rekao je, mrtav-hladan: „A šta san ti ja reka?“ Ja sam samo nijemo stajala u suzama radosnicama.
Od tog sam se trena počela ponašati kao da sam već u 8. mjesecu trudnoće. Došla sam kući i zagrnula se u dekicu čuvajući gestacijsku vrećicu staru pet tjedana iako je vani bilo više od 25 °C. Ugovorila sam pregled kod ginekologa, koji je u roku od dva tjedna potvrdio trudnoću čuvši to malo srce.
Lagano sam počela učiti o trudnoći, pripremati se za veliki dan njezina dolaska na ovaj svijet i život s njom. Cijelu smo trudnoću odlučili ostaviti za iznenađenje njezin spol. Oboje smo žarko htjeli Maju, a sumnjali da je dječak, i onda nas je točno 40 tjedana nakon „kobne“ njemačke noći iznenadila svojom iznimnom ljepotom ta malena loptica.
Sve je počelo oko 2:30 po noći.
Cijelu večer se igrao na kompjutoru i nisam ga htjela probuditi na prvi znak. A i sama sam se trebala uvjeriti da je došao trenutak da nam se pridruži s ove strane posteljice.
Točno svakih 20 minuta imala sam trud dug oko minute i bila sam tako presretna. Sve je već bilo spremno za rodilište, samo sam trebala spremiti posljednje stvari koje sam zapisala na ceduljicu ovješenu o hladnjak.
Svaki trud izdisala baš kako sam učila i zapravo uživala u njima, jer sam znala da je svakim trudom sve bliže. Razmaci među trudovima postali su sve kraći i bilo je vrijeme da probudim svog pospanka nagovješćujući mu da je došao čas. Kada su razmaci između trudova bili 10 minuta, krenuli smo u rodilište.
U rodilištu na pregledu mi je doktorica rekla da sam otvorena tek jedan centimetar. Iako sam šetala, i nakon više od sat vremena na ctg-u nisam se ništa više otvorila. Poštujući moj plan porođaja koji je pokazivao da samo želim savršeno prirodan porođaj, poslali su me na patologiju trudnoće.
Cijeli sam dan svakih desetak minuta imala seansu emocija, ali sam i dalje ostala pri svome. Želim prirodan porođaj. Žene u sobi umirale su od smijeha. „Pa daj, uzmi drip, ne muči se“, govorile su i u čudu gledale u mene kad bi, hopsajući na lopti, dok jedem rižine pahuljice, usred smijeha rekla: „Samo tren….(duboki udah – dugi izdah)“ i nastavila sa smijehom kad bi se grč počeo smirivati. I tako svakih deset 10 minuta. U pola noći uhvatila me strašna groznica. Mislila sam da je krenulo, ali nije, to je samo bila jako klimatizirana soba.
Ujutro mi je ispao sluzni čep i sve je napokon krenulo. Doktorica je rekla da sam otvorena dva centimetra i da vjeruje da ću danas roditi. Vratila sam se u sobu prepuna elana kao da je tek sve počelo i nastavila skakati na lopti uz rižine krekere i zvukove kitova u ušima. Bila sam tako uzbuđena.
Zadnji griz ručka ispao mi je iz usta, presavila sam se preko kreveta od bolova.
Vrijeme je za rađaonicu.
Otvorena pet centimetara, napokon je on opet uz mene i idemo dovesti na svijet ovo naše malo čudo. Sve je to još trajalo satima i satima, ali meni onako iscrpljenoj kao da je trajalo tren. Svaki trud sam izdisala, a neki su bili baš gadni.
Otvorena osam centimetara, odlučila sam skakati na lopti. Doktorica je bila presretna gledajući prvorodilju otvorenu devet centimetara kako izvlači zadnji centimetar na lopti.
Ipak, taj zadnji više od sata nisam uspjela i na nagovor sam uzela malo dripa. Vrlo brzo sam bila skroz otvorena i kao da mi još u glavi svira teatralna akcijska glazba.
Viknula sam: „Rađam!“, a pokraj mene se stvorio tim liječnika. U dva truda Maja je bila vani. Moje najslađe čudo(vište) je napokon tu. Baš kao mali speleolog koji želi izaći iz jame, sa transportnom torbom u ulozi posteljice spojenom za pupčanu, provlačila se 40 sati kroz kanale i izašla na površinu. Iz tame i vlage na svijet je došla.
Hvala Majci Prirodi koja se pobrinula da moje tijelo može čudo. Hvala mom mužu koji je godinama skrivao svoj talent klesanja i sad me šokirao.
I hvala tebi, Loptice, koja si mi odlučila podariti svoj život na čuvanje na neodređeno. Nadam se da ću se znati i moći razvijati tako da budem poslušna i dobra mama. Baš onako najbolja na svijetu kakvu zaslužuješ.
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– lipanj 2017. –
