Rođenjem male Lucije veselju u obitelji nije bilo kraja. Svi smo bili spremni, kao i naša starija kći koja je nestrpljivo iščekivala svoju malu sestricu. Još u bolnici Lucija je pokazivala iznimne glasovne sposobnosti, a dojenje je bilo nemoguća misija. Uz čisto otpusno pismo, na našu veliku radost dolazak u naš topli dom ispunjen ljubavlju i srećom pružio nam je mogućnost da poput ostalih roditelja nastavimo živjeti svoj život i ispunjavati svoje snove uz dvije predivne djevojčice .
Svakodnevno promatrajući svoju malenu djevojčicu osjećala sam kao majka da u nekim trenutcima moja djevojčica nije poput drugih beba… Ručice su padale svaka na svoju stranu, a gromoglasni plač ispunjavao je naše živote…
Pedijatar je bio naša jedina opcija, tražeći odgovore na sva naša pitanja.
Utjeha koju smo dobili da Lucija ima malo sniženi tonus nije mi davao mira, kao ni razgovori s prijateljima i rodbinom koja me uvjeravala da je sve u redu…
Neprospavane noći i odlazak u jednu udrugu u kojoj su nam rekli da njezina desna strana ne funkcionira pravilno stavio me pred zid života. Trebalo je znati i odlučiti što dalje… Suze nisu imale smisla… Ali bol je bila toliko jaka da nisam mogla stati.
Odlazak u jednu privatnu polikliniku dao je odgovore na sva naša pitanja…Vrlo susretljiva doktorica ustanovila je da se radi o krvarenju u mozgu koje je ostavilo svoje posljedice. S obzirom na to da tada nismo bili upoznati sa svom tom problematikom krenuli smo na vježbice koje smo svakog dana radili i kod kuće. Dnevni boravak postao je naša gimnastička dvorana, a život je bio prilagođen svim potrebama naše male djevojčice.
Mjeseci su prolazili, ali pomaka nije bilo… Iskreno, očekivala sam više, očekivala sam osmijeh, očekivala sam da će moje dijete nakon osam mjeseci rada sjediti i samostalno hvatati igračke. Ostao je samo tupi pogled i težina na mojoj duši… Suze i odustajanje nisu bili moja opcija!
Nakon toliko pročitanih knjiga, članaka o motorici i senzornoj motorici preda mnom je stajao zid. Hranjenje je i dalje bilo veliki problem.
Stariji ljudi kažu: „Kada Bog negdje zatvori vrata, na drugoj strani otvori prozor“, tako je i bilo…
Tada smo već napunili godinu dana, vrijeme leti… malo ga je i nisam smjela dozvoliti da iscuri. Trebalo ga je zaustaviti, jer ona je ipak moja djevojčica koja je trebala moje vrijeme i moju motivaciju. Napokon sam pronašla informaciju da postoji odjel fizikalne medicine i rehabilitacije u Vinogradskoj bolnici. U roku od tjedan dana bili smo primljeni na odjel na kojemu smo kroz godine rada upoznali mnogo predivnih ljudi kojima ću biti zahvalna čitav svoj život.
Na tom odjelu zajedno smo se smijali i zajedno plakali, razmjenjivali iskustva, naučili sve ono čime smo svojoj djeci mogli život učiniti boljim… Svaki kutak tada bi postao kutak za vježbu a svaki predmet postajao je dječja igračka koja je ujedno bila i rehabilitacijski predmet za razvoj motorike…
Lucija je svakim danom napredovala, a ja sam se mijenjala uz nju. Svaki njen mali pomak bio je pravo malo čudo.
Dugo je trebalo da stane na svoje male nogice. Moja mala djevojčica imala je noge poput špageta koje bi se savijale u svakom trenutku kada bi stala na njih. Prohodala je dosta kasno, ali svaki njezin korak pamtim još i danas jer sam ga dugo iščekivala i dočekala sa suzama radosnicama u očima.
U trećoj godini boravak na odjelu bio je kao odlazak u drugi dom. Lucija je već glasno pozdravljala svoje tete na hodniku i veselo iščekivala svoju defektologicu, tetu Zdenku, koja nam je pomagala u našim velikim pothvatima kako da ne frčemo male prstiće i ne glumimo kornjaču s ramenima u zraku…Trčanje nam je tada još bilo veliki problem jer pri padovima smo uvijek zaboravljali staviti ruke ispred sebe…
Stube
O stubama bi se već dalo razglabati u više segmenata. Dizanje nogica bio je veliki problem za tako malo biće, ali kao ni do tada, ništa nama nije bilo nedostižno. Mislila sam da ćemo taj problem riješiti vrlo lako, ali novi zid se našao pred nama… Napadaj panike, frkanje prstiju i cijelog tijela – to je za mene nemoguća misija, mislila sam. Nakon obavljenih svih testova ustanovili smo da je senzorna motorika naš osnovni problem. Sada je već imala skoro četiri godine, a odlazak u bilo koji shoping centar za nas je bila nemoguća misija… Stube, mirisi, sve je to utjecalo na naš cjelokupan život, a javila se i velika intolerancija na hranu.
U jednom trenutku postaješ očajan jer je soba za senzornu motoriku vrlo malo i tada se čekalo oko godinu dana da bi se došlo na red, a na našem je odjelu nije bilo.
Dan i noć provela sam na internetu tražeći rješenje… KONJI!!! Da – to je to – terapija konjima!
Još jedan prozor bio je otvoren… S obzirom na to da živimo u Novom Zagrebu, najbliža udruga bila je u blizini Velike Gorice. Odluka se pokazala ispravnom jer već prilikom prvog susreta s našom dragom tetom Ivanom Lucija je pokazala interes za boravak u takvom okruženju… Za udrugu je to bio veliki izazov jer do tada nisu još imali takvu terapiju, te je ona bila prvi mali pacijent s poremećajem senzorne motorike prema kojemu je izrađen program i za ostalu djecu… Lucija je svakim danom napredovala uz razne igre, konje i ostale životinje, a strah od stuba je svakim danom bio sve manji i manji…
Vrtić
Socijalizacija djeteta najstresnije je razdoblje za svakog roditelja. S obzirom na sve naše rehabilitacije, boravak u vrtiću bio nam je određen na četiri sata. Veliko razumijevanje okoline zbog posebne prehrane i situacije u kojoj smo se našli olakšalo nam je boravak u vrtiću. U svakom trenutku razmišljala sam kako ću se sama nositi sa situacijom da me nema u blizini ako nešto krene u krivom smjeru. Iskreno – bez potrebe, ali mama je uvijek mama.
Tada sam shvatila da ponekad, bez obzira na to ima li dijete neku poteškoću ili ne, treba djetetu dati priliku, priliku u kojoj može samostalno odlučiti i samo shvatiti je li na pravom putu. Prestati se ponašati zaštitnički jer time ne pomažem nikome, a najmanje svojem djetetu. Prošlost je iza nas, a mi letimo dalje na krilima života.
Glazba kao pokretač
U našoj obitelji glazba je pokretač svega. Odigrala je veliku ulogu i u Lucijinu životu. Glazba je za Luciju bila terapija i bijeg od stvarnosti.
Danas moja djevojčica ima 9 godina i ne razlikuje se od svojih vršnjaka. Vesela je i razigrana, komunikativna, a glazba je postala njezina velika ljubav za koju kaže da je motivira u svemu što radi. Svoje glasovne mogućnosti pokazivala je svima nama od samog rođenja kao znak da se pokrenemo da vidimo sve njezine osjećaje. U tom trenutku znala sam da me moje dijete treba i znala sam da ne želim stajati na mjestu i čekati da sve prođe tiho pokraj mene. Moje dijete promijenilo me kao osobu, rekla mi je da zastanem, pronađem one istinske vrijednosti u sebi i uživam u onim malim stvarima koje život donosi.
Zaustavljeni trenutci
U cijelom tom razdoblju života, iako se činilo da je život stao, minute su tekle. Mijenjam se, tražim izlaz i tražim te male stvari koje život znače…Tada još s običnim fotoaparatom u rukama zaustavljam svaki trenutak koji provodim sa svojim djevojčicama jer vrijeme prolazi, a sutra je nova rehabilitacija na nekom drugom mjestu u potrazi za boljim sutra… Godine su prolazile, nižu se fotografije mojih djevojčica koje rastu i koje su moja motivacija za dalje… Fotografije pune ljubavi u arhivi mojega računala…
Iz jednog običnog života nastao je novi život koji me promijenio i dao mi novi pogled na svijet, novi posao, novu nadu. Zar mi je toliko dugo trebalo da shvatim, da me pokrene to maleno dijete koje je stvorilo nešto veliko – PHOTOGRAPHY WITH LOVE
Od svoje djece puno toga možemo naučiti…oni su mali neprimjetni borci koji nas u određenom trenutku mogu zaustaviti i vratiti na pravi put i zato sljedeći put zagrlite svoje dijete prije spavanja i poslušajte najljepšu priču, priču života.
– travanj 2017. –
