Sa svojih 26 godina bila sam „stara“ prvorodilja i u blaženom neznanju što je to zbilja porođaj. Kao i svi danas, i suprug i ja smo bili na trudničkom tečaju gdje se sve činilo idilično.
Zajedno smo odabrali KB „Sveti Duh“ za dan D (jer je to „najbolje rodilište“). Ondje, naravno, standardno višesatno čekanje na svaku kontrolu. Osoblje ne baš ljubazno, ali preko svega toga smo sa smiješkom prelazili jer smo i beba i ja bile dobro.
Termin je bio 4.2.2013., ali maleni se nije dao van. Na kraju sam naručena na indukciju 18.2. u 7.00 sati. Ja i još sedam drugih trudnica.
Jedina sam došla bez trudova, a ostalih šest dobilo je trudove tu noć, tako da sam vizitu dočekala stojeći u prepunoj sobi i čekajući da netko ode u rađaonicu. U 9.00 sati napokon sam dobila svoj krevet i doktor je došao dati mi progesteronski gel kako bi trudovi krenuli. Bio je jako služben, neugodan i grub.
Stiže Luka – smežurano malo čudo
Nakon sat vremena trudovi su krenuli. Do 13.00 sati me nitko nije ni pogledao. Molila sam sestru da mi da nešto protiv bolova, ali to „nešto“ na kraju nisam dobila.
Oko 13.30 pregledao me specijalizant i rekao da moram u rađaonicu i da će mi dati epiduralnu jer neću izdržati. E da, nisam rekla da sam se strašno derala (a par godina prije toga preživjela sam bubrežne kamence bez problema). Epiduralnu sam naravno dobila prekasno i previše, pa kada je došlo vrijeme izgona, nisam apsolutno ništa osjećala pa nisam ni mogla surađivati. Moje tijelo kao da nije bilo moje.
Na kraju se doktor par puta bacio preko mog trbuha da bi malenoga izgurao van, a toj grubosti prethodilo je njegovo deranje na mene kako ne znam tiskati. Ne znam kojim je čudom sve prošlo u redu. Bez epiziotomije i vakuuma ili nekog sličnog čuda.
Na svijet je u 16.20 sati došao Luka – smežurano rozo čudo od 3520 grama i 51 centimetar (i nije ni meni ni suprugu bio najljepša beba na svijetu 🙂 ).
Sav bih taj horor iz rađaonice i donekle potisnula da sestre na odjelu nisu bile… eto takve kakve su bile. Bezobrazne i bez imalo empatije prema stanju nas rodilja. Predbacivanje oko dojenja je naravno stalno bilo prisutno.
Nemajka si i ne voliš svoje dijete ako ne dojiš. A tek izderavanje ako ne možeš instinktivno i u roku od tri nanosekunde smiriti svoje dijete…
Na kraju sam i dojila i naučila smiriti svoje dijete, ali nam je trebalo par dana da se upoznamo i donekle shvatimo. Neprocjenjivo iskustvo u svakom slučaju.
Na svijet dolazi i Matko
I rekla sam „nikada više na Sveti Duh “ pa je moj drugi sin, Matko, došao na svijet u KB-u Merkur 16.3.2016. Taj drugi porođaj bio je kako kažu „školski“.
Sve je prošlo super. Vodenjak je puknuo, ali u početku bez trudova, pa sam nakon pregleda i smještanja u rađaonicu dobila drip kako bi se trudovi ustalili i odmah epiduralnu. Trudove sam osjećala i svoje tijelo sam osjećala, ali nije me boljelo. Vlastitim sam snagama sve odradila i sve je trajalo manje od tri sata.
O osoblju u Merkuru mogu zbilja sve najbolje reći. Imala sam osjećaj da sam u privatnoj poliklinici, a ne u državnoj bolnici. Svi su zbilja divni, srdačni i puni razumijevanja.
Ne mogu reći da je i meni bilo sve lakše jer je sve poznato (ne što se tiče onoga u rađaonici, nego onoga što je slijedilo iza toga), ali osjećala sam na prvi pogled da je stav i sam odnos prema trudnicama, a kasnije i rodiljama, drugačiji nego na Sv. Duhu. Merkur je manji i prisniji.
„Sveti Duh“ je više kao tvornica: sve ide kao na traci. Ovo je puno individualniji pristup. O svemu što mi se događalo bila sam informirana. Na svako pitanje dobila sam uljudan odgovor. Ništa nikome nije bilo preteško.
Čak i kada sam molila da malenoga ne bude za kupanje nego da dođu kasnije, nitko nije vrtio očima ili protestirao. Ne znam jesam li drugi put samo imala sreće ili su svima na Merkuru takvi dojmovi.
Možda bi i na Sv. Duhu drugi put bilo sve drugačije, ali jednostavno nisam željela riskirati. Svako rodilište ima svoje pluseve i minuse. Ja dajem zato veliki minus Sv. Duhu i veliki plus Merkuru.
I još jedan savjet svima: ako je suprug u mogućnosti i ima volju i želju, svakako neka bude s vama na porođaju. Puno je lakše kada je netko vama najbliži cijelo vrijeme uz vas. I premda će vam možda pojesti sve čokoladice i popiti pola vode, isplati se.
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– veljača 2017. –
