Kako je počela Vaša baletna priča?
Ja sam zapravo takoreći rođen i odrastao u kazalištu, u rodnoj Rumunjskoj. Moji roditelji su bili baletani, pa sam i ja od najmanjih nogu bio uključen u to. Čak sam radije odlazio s njima na probe nego u vrtić. Bio sam i na svim njihovim predstavama, od rođenja sam bio okružen time. Tako da je bilo sasvim logično da će to biti i moj poziv.
Jeste li kao dijete ikada nailazili na predrasude zbog zanimanja prema baletu? Često se za baletane kaže da su feminizirani, nedovoljno muževni…
Ne, apsolutno nikakve. Kod nas u Rumunjskoj baletna umjetnost se iznimno cijeni i nikada se nisam susreo ni s kakvim predrasudama. Ma ja kao mali nisam čak ni znao što je to, na primjer, gay…
Nakon školovanja u Kijevu, s nenavršenih 17 godina, došli ste u Zagreb, u HNK. Je li to za Vas bila velika prekretnica? Jeste li znali jezik, gdje ste živjeli, kako ste se snašli?
Tako je. Naš obiteljski prijatelj, ondašnji baletni solist u HNK-u, došao je po mene u Rumunjsku, moj rodni grad Iaşi (Jaši) i autom me dovezao u Zagreb, gdje mi je sredio podstanarstvo, i tu sam počeo plesati u HNK. Upoznao sam mnogo ljudi u kazalištu, i kako sam ondje provodio mnogo vremena, isprva sam se i najviše družio s kolegama. Što se jezika tiče – prilično dobro govorim ruski, a kako su ruski i hrvatski oba slavenski jezici, u nekoliko mjeseci usvojio sam jezik.
Imate dva preslatka dečkića! Koliko imaju godina i kako ste im izabrali imena?
Stariji je Lukas, ima pet i pol godina. Supruga i ja nismo imali ona klasična „vijećanja“ oko imena, ja sam predložio to ime jer mi se činilo baš lijepim, supruzi se isto svidjelo i prihvatila je odmah. Bebač Gabriel ima šest i pol mjeseci, ime je odabrala supruga, po arkanđelu Gabrielu, jer je on bio, eto, nestašni individualac.
Supruga Petra je balerina solistica, također u HNK. Do kada je ona bila profesionalno aktivna u trudnoći?
Oba puta, čim smo saznali za trudnoću, odmah je otišla na čuvanje. Naš je posao fizički iznimno naporan, nismo ni na koji način trudnoću željeli dovesti u rizik. Novi život koji raste u vama prevelika je stvar da bi se uzimala olako.
Kako ste se osjećali kad ste prvi put primili svoje sinove u naručje? Je li potekla koja suza?
Preplavili su me takvi osjećaji, da se to ne može riječima opisati! Bio sam toliko pod dojmom da nisam ni mogao zaplakati! Nevjerojatan je osjećaj kad držiš tako malo, krhko biće u svojim rukama, koje ti se u tom trenutku čine tako goleme naspram bebice…
Oba porođaja su bila na carski, pa nisam mogao biti na njima. Ali, bojim se, i da jesam, doktori bi se vjerojatno trebali više brinuti za mene nego za suprugu.J Jednostavno sam preosjetljiv i na spomen bilo kakve boli koju prolazi netko tko mi je drag.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe.
(siječanj 2017.)
