Koliko influencera znate? Ne možete ni okvirno reći broj, da. A koliko influencera liječnika znate? Velika je šansa da ćete reći – nijednog ili jednog. E, pa taj jedan naš je gost! Natko Beck radiolog je koji svoje znanje i mišljenje dijeli sa svojim pratiteljima na društvenim mrežama u otkvačenu, zabavnu i mlađoj populaciji izrazito zanimljivu obliku. Naravno, on je i tata, i to četverogodišnje curice Lole.
Liječnik je vrlo ozbiljno zanimanje. No, vi ste za današnje pojmove vrlo netipičan liječnik! Kul liječnik koji oduševljava svojim humorom, a opet prenese sve nužne informacije do onih koji možda najmanje slušaju liječnike. Koji je bio glavni povod uplovljavanju u virtualne vode?
Sve je već rečeno u pitanju. 🙂 Sve je stvar percepcije, poznajem jako puno cool liječnika, ali ih malo ima na društvenim mrežama. Svakako bih istaknuo Igora Bereckog, jer on je prototip cool netipičnog liječnika koji oduševljava humorom, a opet prenosi informacije.
Biti liječnik je poziv, ali može biti i samo posao. Za mene je poziv, ispunjava me i nagrađuje. Doista nije floskula da volim ići na posao jer, iako je težak, nosi veliku duševnu satisfakciju.
Šef, kako ga od milja zovem, mi je bio jedan od plusova kad sam vagao bih li se bacio u ovo. S druge strane, posao je liječnika da educira narod, da se druži s narodom i da dijeli informacije s narodom. Meni su te riječi Andrije Štampara stare stotinu godina zvučale baš kao poziv na društvene mreže.
Radite u dječjoj bolnici i možemo se kladiti da ste omiljen liječnik na Srebrnjaku! Je li s djecom lakše ili teže raditi?
Sigurno sam najomiljeniji radiolog na Srebrnjaku, jer sam jedini. Izrazito volim raditi s djecom jer mi je stalo do malenih. To su nevina bića, prestrašena i bolesna, treba im pružiti i stručni, ali i ljudski maksimum. Trudim se da im, osim dijagnoze, ostavim i pozitivno sjećanje na bolnicu, jer za vrijeme mog pregleda nema ničega bolnog.
Tu ostaje prostora za empatiju, zafrkanciju, edukaciju, rame za plakanje, ohrabrenje… svašta stane u tih 20-ak minuta ultrazvuka. Imam sreću da radim u bolnici gdje patologija djece nije toliko dramatična, tako da ne vidim previše teške patnje. Inače od početka staža radiologije do danas radim i s odraslima, tako da živim i taj život. Da moram birati, birao bi rad s djecom. Mali su sve.
Prije četiri godine postali ste i Vi tata djevojčice. Jeste li sve počeli gledati nekim drugim očima?
Sve se promijenilo. Ne toliko moj odnos, koliko moje znanje o djeci, pogotovo njihovoj psihologiji i razvoju. I prije 13 godina imao sam super odnos s klincima na odjelu, ali danas je drugačiji. Sigurno ima više autoriteta, ali i prostora za otvorenu komunikaciju. Najviše se promijenio odnos prema roditeljima, njih sad gotovo isključujem iz komunikacije, dok su mi prije bili glavni izvor informacija. Djeca sve kažu, čak i kad lažu ili su neozbiljni ili premirni. Neverbalna im je komunikacija moćna, a nju razumijem sve bolje. Tako da se zapravo promijenio način komunikacije, koji je sad puno više orijentiran na dijete i propedeutiku nego na roditelje.
Jeste li vi kao obitelj svojim načinom života čisti primjer onog o čemu u svojim filmićima i govorite? Jedan od problema koji Vas je ponukao na snimanje je nezdrava prehrana današnjice. Jedete li kao obitelj isključivo zdravo?
Tko je bez grijeha neka baci prvi kamen. Naravno da ne. Ili, ljudski je da ne. Trudimo se jesti što zdravije sa što manje svega onoga što nije dobro, i tu smo sve bolji i bolji. Naravno da kao i svi drugi pokleknemo tu i tamo pred nečim, kao Superman pred kriptonitom. Zdrava prehrana definitivno je jedan od stupova zdravlja i prevencije bolesti, baš kao što je loša prehrana jedan od temelja raznih bolesti. Manjak znanja, vlastitog, ali pogotovo onog u populaciji, razlog je što sam počeo. Pretilost u dječjoj dobi nešto je protiv čega se treba aktivno boriti, a ne gledati kako se događa. Moramo se boriti za zdraviju budućnost, to je jedini smisao sadašnjosti.
Koja je osnovna misao kojom se roditelji moraju voditi u prehrani mališana od prvih dana?
Od prvih dana ‒ snađi se kako god znaš. 🙂 Dojilja, nedojilja, sve je različito, onda uvođenje hrane, i tu krećemo. Najvažnije je za sve te prve tri godine sljedeće: Djeca rastu od ljubavi! Tek nakon toga ide hrana, iako se nekad čini da ne. Ali u te je prve tri godine toplina i bliskost ono odlučujuće, naravno uz hranu. Jedna je od recimo čestih grešaka koje ljudi rade danas ‒ da sve miksaju. Djeca moraju i gristi hranu. To se, na primjer, pokazalo važnim za razvoj mozga.
Boli li dječja bol više? Da, bar mene. Ali zato i jesmo ondje da maknemo bol i bolest.
Također je priprema hrpe smoothija tijekom dana puno manje kvalitetna nego žvakanje istog tog voća. No s djecom nije lako, tako da nema univerzalnog recepta, ali treba uvijek gurati zdravo. Najgora je pogreška guranje slatkog, ta je statistika poražavajuća. Koliko sam pokvarenih mliječnih zubića vidio kod tih malenih! O pretilima da ne pričam. To su djeca ovisnici, sa često pridruženim drugim problemima, čak i teškim bolestima, poput dijabetesa tipa II, koji je prije bio rezerviran za odraslu populaciju. Za djecu je šećer droga. Tako ga treba i dozirati. Na kapaljku.
Zaključak: Puno ljubavi i malo šećera. Tretirati djecu kao osobe i puno razgovarati.
U cijeloj strci oko koronavirusa koji nam je svima živote okrenuo naopačke, Vi ste snimali filmiće kojima ste jednostavno objašnjavali preporuke, između ostalih onu #ostanidoma. Kako ste Vi provodili ove dane u obitelji?
Dane smo provodili u beskonačnoj igri. S djecom se treba baviti, što nije lako ni jednostavno, ali je rezultat najveća nagrada, a to je sretno dijete. Priča s pandemijom toliko je široka da zahvaća svaki aspekt društva na globalnoj razini. Nas kao obitelj nije ništa posebno novo naučila. Mi smo se samo još jače stisnuli skupa.
Zabavni i strogi – jeste li takvi samo na društvenim profilima ili Vas iste osobine krase i kao tatu? Kojim bi Vas riječima opisale kći i supruga?
To je jako dobro pitanje, a vjerojatno i analiza. Nisam se doživljavao strogim, više lajavim i tvrdoglavim, ali na kraju sam vidio da doma ja moram biti onaj čvršći, iako sam imao potpuno druge planove. 🙂 Po reakcijama okoline mogu reći da sam donekle i zabavan, tako da je to vjerojatno dosta dobar opis.
Lola bi vjerojatno nadodala da super slažem legiće i da volim gledati crtiće i s njom se igrati čudovišta i vještica, što bi meni bili najveći komplimenti na svijetu. Tajana bi sigurno rekla da sam teška lijenčina 🙂
Razgovarala: Nataša Krstičević
Foto: privatni album
Intervju je objavljen u časopisu Mama&Beba (izdanje za lipanj 2020.)
