Senzorna osjetljivost je češća kod generalno senzibilne djece koja imaju i imaju izrazito nizak neurologički prag (koliko jak mora biti podražaj da bi ga mozak detektirao).
Vaše dijete je dobilo za svoj drugi rođendan prekrasne traperice. Dobro je sve krenulo, obukli ste ih djetetu, no odjednom plač i vriska, morate ih odmah skinuti. Nije vam jasno što se dogodilo, u čemu je stvar.
Možda čujete i komentar sa strane da imate razmaženo dijete. Također, komentiraju i da ne bi ste trebali dvogodišnjem djetetu prepustiti odluku o tome što će obući. Je li vaše dijete zaista razmaženo?
Često svjedočimo i drugom primjeru.
Vaše dijete je dobilo svoj prvi bicikl na poklon. Većina njegovih vršnjaka je već naučilo voziti bicikl, no vašem djetetu teško ide. Jako se boji i panično traži da ga cijelo vrijeme pridržavate. Nije vam jasno u čemu je stvar, zašto je to takav problem samo vašem djetetu. Možda čak i čujete sa strane negativne komentare, koji dodatno pojačavaju osjećaj nelagode.
Je li vaše dijete možda nespretno ili povraća u autu? Možda plače kada usisavate ili mu generalno smeta glasna buka? Možda želi nositi samo tajice ili ne podnosi najlonke? Jako je izbirljivo oko hrane i smetaju mu intenzivni okusi? Morate rezati etikete na majicama ili ne podnosi vunu?
Sve navedeno su znaci senzorne preosjetljivosti, kao posljedica odstupanja u senzornoj integraciji.
Senzorna osjetljivost: znakovi i odstupanja
Takva djeca su uglavnom generalno senzibilna i imaju izrazito nizak neurologički prag. Odnosno, koliko jak mora biti podražaj da bi ga mozak detektirao. Zbog toga primjećuju i najmanje promjene u okolini. „Prosječna“ jačina podražaja je njima prejaka. Možda je upravo suprotno, možda imate dijete konstantno u pokretu, koje se voli vrtjeti u krug ili zaletavati u druge vršnjake? Jako voli dodir i voli neselektivno da ga drugi dodiruju? Može ga se ‘uloviti’ samo kad ga glasno dozivate?
Ovi drugi primjeri su znaci senzorne neosjetljivosti, kada djeca traže dodatan podražaj da bi zadovoljila svoje potrebe. To je isto oblik odstupanja u senzornoj integraciji. Taj je nešto rjeđe prisutan u populaciji naspram senzorne preosjetljivosti. Sve navedeno prelazi u poremećaj senzorne integracije kada počinje ometati djetetovo svakodnevno funkcioniranje ili su uočena značajna odstupanja naspram svojih vršnjaka.
No što je uopće senzorna integracija i senzorna osjetljivost?
Senzorna integracija je način na koji naš mozak organizira sve podražaje iz okoline, pretvara ih u osjete. U konačnici senzorika daje nama neki cjelokupan doživljaj okoline. Procjenjuje se da samo oko 5% populacije ima savršenu senzornu integraciju, kao što su akrobati, gimnastičari i vrhunski sportaši.
Dakle imamo vizualni sustav (vid), auditivni sustav sluh), olfaktorno-gustativni sustav (miris, okus), taktilni sustav (osjet), vestibularni sustav (ravnoteža) i proprioceptivni sustav (osjećaj svog tijela u prostoru kada ne gledamo – npr sposobnost dodirnuti svoj nos dok žmirimo).
Prvo nastaje osjet (impuls) kao rezultat podražaja u receptivnom organu (npr. u oku) i onda se taj impuls prenosi sinapsama do mozga gdje ga mozak „interpretira“. U svakom trenutku milijuni podražaja podražuju naše receptore. Mozak ima paralelno zadaću obraditi sve, odabrati one koji su nam važni u datom trenutku, interpretirati sve i „posložiti“ u jednu sliku u svakoj milisekundi.
E to je onda naš doživljaj stvarnosti.
Vidite koliko je to kompleksna zadaća i koliko se stvari u svakom trenutku odvija paralelno. Isto tako vidite kako je teško da dvoje ljudi ima identičnu sliku svijeta oko sebe, jer toliko varijabli utječe na stvaranje tog konačnog doživljaja.
Senzorna integracija
Do 7. godine života (dob kada dijete tek kreće u školu i uključuje se u redoviti obrazovni sustav) nastaje 75% svih sinapsi u mozgu, a upravo su sinapse potrebne za uspješnu senzornu integraciju. Neki poremećaji senzorne integracije su očiti, ako postoji oštećenje mozga, no često se dogodi da dijete npr. ima disleksiju, a da je mozak savršen, bez ikakvog oštećenja.
Drugim riječima, kada nastane prometni kolaps u gradu, to je zbog loše organizacije cesta i nedovoljno ruta, ali ne i zbog oštećenja cesta. Upravo su te sinapse rute u našem mozgu i ako ih nemamo dovoljno razvijenih, rizik od prometnih zagušenja i kolapsa će biti puno veći. Kada ne pričamo o slučajevima gdje je prisutno organsko oštećenje mozga, do većih poremećaja senzorne integracije najčešće dolazi zbog senzorne deprivacije, odnosno nedovoljno podražajne okoline.
To je posebno vidljivo kod zanemarene djece i recimo domske djece, gdje je prisutna izrazita eksternalna deprivacija.
Senzorna osjetljivost i “mali ekrani”
No postoji i internalna senzorna deprivacija, gdje nastaju manji poremećaji, bez očitih uzroka. Česta je zabluda da gledanje edukativnih programa na televiziji ili igranja strategijskih igrica na kompjuteru razvijaju djetetov mozak.
Dijete će možda usvojiti bolje neki strani jezik ili naučiti neku novu strategiju, ali što je s ostalim sustavima i sposobnostima?
Statično sjedenje na mjestu u istoj pozi dulje vrijeme apsolutno deprivira sve ostale sustave u tijelu: fina motorika, ravnoteža, koordinacija, propriocepcija.
Čak je nekako i postalo prihvaćeno da su kompjuteraši nespretni i ‘smotani’ genijalci. Mora li to zaista biti tako? Možemo analizirati jednu klasičnu igru, koju smo mi svi igrali u svom ‘kvartu’ kad smo bili mali, igra skrivača – potrebna je ravnoteža, koordinacija, razvijate propriocepciju, ali k tome djeca razvijaju i više mentalne procese: razne strategije i planiranja te socijalne vještine. Ista stvar i s nekad popularnom gumi-gumi igrom ili igre ‘školice’. Iako današnje vještine na kompjuteru i znanja se čine sofisticiranija, ona u biti na puno načina senzorno depriviraju djecu.
Senzorna osjetljivost: što napraviti?
Ako posumnjate da vaše dijete možda ima nekakav poremećaj senzorne integracije, možete ga odvesti radnom terapeutu, koji je specijaliziran za rad na senzomotorici, koji će onda procijeniti je li potrebna i kakva terapija, najčešće u senzornoj sobi. Kako bi se svi osjeti i sustavi što bolje integrirali, najbolje što roditelj može napraviti je omogućiti djetetu djetinjstvo kakvo je imao on kao dijete. Što više raznolikih aktivnosti, koje pokreću i uključuju što više sustava, uključujući i finu motoriku.
Podsjećajte dijete da što češće koristi svih deset prstiju, a to ćete najbolje postići s modeliranjem različitih masa ili sviranjem instrumenata. Važno je da sve to bude igra i da se dijete neizmjerno zabavlja, a na taj način će dijete najbolje i najviše usvojiti.
Ono što je najvažnije, ako imate dijete koje je senzorno preosjetljivo, prihvatite ga! Dijete koje ima problema s proprioceptivnim i vestibularnim sustavom je izrazito nespretno naspram svojih vršnjaka. Ono nema kontrolu nad time i zaista mu je problem popeti se na drvo ili naučiti voziti bicikl. Naš zadatak kao roditelja je da spriječimo da takve realno manje životne poteškoće ne postanu veće, kada počnu utjecati na emocionalni razvoj – spriječiti ruganje, poticati pozitivnu sliku o sebi, naći sport gdje su te vještine manje važne (npr. rekreativno plivanje).
Tekst: Maja Bonačić, mag. psych.
praktičarka terapije igrom i NLP-a
Foto: Freepik
