Treća mandula, koji u djece rane dob ima zaštitnu imunološku obranu od infekcija dišnog sustava, počinje se razvijati od 16. tjedna trudnoće, a od rođenja do dobi 6-7 godina se fiziološki povećava, da bi se poslije tog perioda, do puberteta postepeno smanjivao i praktički nestao u odraslih osoba.
POVEĆANJE (HIPERTROFIJA) ADENOIDA
Povećanje (hipertrofija) ili upala adenoidnih vegetacija odnosno njihov pretjerani rast rezultat je pojačane obrambene (imunološke) aktivnosti protiv virusnih i bakterijskih uzročnika. Također i drugih uzroka stalnim podraživanjem od stane alergena ili drugih nadražajnih tvari:
- kao što je dim kod pasivnog pušenja
- kiseli sadržaj želuca u slučaju gastroezofagealnog refluksa (vraćanja sadržaja želuca u jednak i ždrijelo).
KAKO PREPOZNATI DIJETE S UVEĆANIM ADENOIDIMA?
Tegobe i promjene povezane sa hipertrofijom adenoidnih vegetacija mogu biti od strane
- nosa
- ždrijela
- uha
- paranazalnih šupljina (sinusa)
Karakterističan trijas simptoma zbog povećanja treće mandule, uslijed smanjene dišne prohodnosti nosnih hodnika uključuje:
- pretežno disanje na usta (tzv. nazooralno ili orofaringealno disanje)
- nosni prizvuk u govoru (nazalni govor)
- hrkanje u spavanju
Druge promjene, često prisutne u djece s ovim poremećajem su česte:
- ponavljajuće upale srednjeg uha, nosa i ždrijela
- oslabljen sluh
- iscjedak iz nosa
- dugotrajan kašalj
- upala paranazalnih šupljina (sinusa)
Uz hrkanje, djeca mogu imati i druge poremećaje u spavanju:
- prestanke disanja (apneje) i do 20 sekundi
- česta buđenja uz atake kašlja zbog cijeđenja sekreta niz stražnji zid ždrijela (iz adenoidnih vegetacija i iz otvora sinusa)
Poremećaj spavanja zbog otežanog disanja na nos može remetiti normalne kontrolne mehanizme mokrenja i mozgu i moždanom deblu. Posljedica će biti nekontrolirano mokrenje u spavanju (noćna enureza). Isprekidan san mogu prouzročiti i promjene u dnevnom ponašanju djeteta.
Poput:
- pojačene nervoze
- hiperaktivnosti
- pojačanog umora
- slabije pažnje i koncentracije
- odbijanja hrane (slab ili „nikakav“ apetit)
- Nerijetko se djeca žale na glavobolju
ORTODNOSKE ANOMALIJE
Uočena je povezanost povećanja adenoidnih vegetacija i ortodonskih anomalija. Naime, zbog svoj položaja u nosnom dijelu ždrijela, povećana treća mandula uzrokuje djelomičnu opstrukciju nosnih hodnika što može ometati disanje na nos, kao jedini ispravan način disanja.
Disanje na usta koristimo jedino pri povećanom tjelesnom naporu (trčanje npr.). Kod opstrukcije nosa dijete pretežno diše na usta. Promjena načina disanja može imati utjecaj na rast i razvoj čeljusti i položaj zubi.
Kod disanja na usta dijete zabacuje glavu unatrag pri čemu dolazi do spuštanja donje čeljusti (mandibule) i jezika kako bi se omogućio prolaz zraka. Ako ovakvo stanje traje duže vrijeme može dovesti do:
- povećanja prednje visine lica
- stražnji zubi preizrastaju,
- mandibula rotira prema dolje i natrag, otvarajući pritom zagriz i povećavajući pregriz
Povećan pritisak rastegnutih obraza može uzrokovati suženje luka gornje čeljusti (maksile).
Lice djeteta s povećanim adenoidima je:
- izduženo
- uvučenih očiju s naglašenim podočnjacima
- usnice su suhe i ispucale
- gingiva može biti zadebljana, suha i sklona upalama.
Takav karakterističan izgled lica u djece s povećanim adenoidima nazivamo adenoidno lice (adenoidni facies).
Ponavljane upale srednjeg uha u djece s povećanom trećom mandulom nastaju djelovanjem dvaju čimbenika:
- nezrelošću imunološkog sustava malog djeteta
- promjenama u Eustahijevoj tubi (cjevčici koja povezuje srednje uho i nosni dio ždrijela).
Smatra se da povećana treća mandula zbog čestih upala ili alergije dovodi do otoka i upalnih promjena u stijenci tube što rezultira u njenoj slabijoj prohodnosti (prozračivanju). A tako stvarajući dobru podlogu za trajnu infekciju srednjeg uha koja može rezultirati u provodnoj nagluhosti.
Promjene u prozračnosti paranazalnih šupljina stvaraju preduvjete za njihovu kroničnu upalu.
KAKO DIJAGNOISTICIRATI POVEĆANE ADENOIDE?
Kliničku sumnju na hipertrofiju treće mandule postavit će pedijatar ili obiteljski liječnik na temelju karakterističnih gore navedenih promjena i simptoma. Konačnu dijagnozu postaviti specijalista otorinolaringolog na temelju kliničkog pregleda. On uključuje i pregled elastičnim nazofaringoskopom (fiberskopom) kojim se može utvrditi veličina uvećanih adenioida i stupanj opstrukcije noznog dijela ždrijela i nosnih puteva.
KAKO LIJEČITI POVEĆANE ADENOIDE?
Povećani adenoidi uslijed infekcije liječe se antibioticima (u slučaju bakterijske infekcije) ili simptomatski (u slučaju virusne infekcije). Naravno, uz lokalnu primjenu lijekova koji imaju za cilj održavanje prohodnosti nosnih zračnih puteva. Primjerice, kapanjem u nos fiziološke topine i dekonogestiva (lijekovi koji djeluju na krvne žile nosne sluznice čime smanjuju otok ineprohodnost nosa).
U slučaju alergije intranalazlno se koriste kortikosteroidi. U djece s težim smetnjama terapija izbora je operativno uklanjanje adenoida – adenoidektomija.
Ovaj zahvat je u suvremenoj medicini prvi je izveo Wilhelm Meier iz Kopenhagena u 19. stoljeću, iako prvi opis takvog zahvata datira od Celsusa iz 50. godine poslije Krista. Naši davni preci su poznavali i ostranjenje nepčanih tonzila (tonzilektomija) o čemu svjedoči opis Paula od Egine iz 625.godine, iako je tek sredinom 18. stoljeća Caque od Rhemimsa uveo ovaj zahvat u redovitu medicinsku praksu.
Početkom 20. stoljeća te su se dvije operacije počele izvoditi istovremeno (tonziloadenoidektomija) jer se smatralo da su tonzile i adenoidi izvori infekcije koje uzrokuju mnoge druge bolesti.
Odluku o vrsti operativnog zahvata (adenoidektomija ili tonziloadenoidektomija) u djeteta s povećanim adenoidima donosi specijalista otorinolaringolog nakon procjene težine simptoma i lokalnog kliničkog nalaza.
Tekst: Prim. dr. sc. Zlatko Sabol
dr. med. sped. pedijatar
– subspec. dječji neurolog
Poliklinika za dječje bolesti Dr. Sabol
Foto: Freepik
