9. 11. 2015. 19h
Kokice su tu, serija počinje, dragi me čeka dok stavljam zadnji uvijač u kosu. Moram ipak sutra biti lijepa u trudničkoj ambulanti. Više se i ne nadam da ću roditi. Prenijela sam već 9 dana. Uvjerena sam da ću morati na indukciju. Tako ja uvijem zadnji pramen kose, protrljam ruke i idem navaliti na te kokice.
Ulazim u dnevni boravak i toplina
krene niz moju nogu. Kroz smijeh kažem suprugu da sam se upišala i odlazim se presvući. Odlazeći osjetim novi mlaz koji mi potekne niz nogu. Znala sam! Kažem suprugu da je vrijeme. Torba je spakirana već tjednima i vozi se u prtljažniku automobila.
Ali taj osjećaj da ćemo vjerojatno sutra u ovo vrijeme imati bebu kraj sebe postaje toliko stvaran da je pomalo zastrašujući. Čitavo vrijeme miješaju se osjećaji uzbuđenja, straha, nestrpljivosti i sreće.
I tako krenusmo
mi po svoju bebu!
Posve smireno odgovaram na pitanja liječnice. Mokra sam cijela. Nevjerojatno je koliko te plodove vode ima! Dobivam pelenu za odrasle. Nisam mislila da ću imati pelenu prije 85. godine, ali svakako je poslužila svrsi. Polako se bliži 23 sata i šalju me u rađaonu. Trudova nemam i govore mi da ću dobiti drip. Kada sam to čula, sledila sam se od straha. Toliko priča o dripu, a rijetko koja je pozitivna. Odmah sam rekla da želim i epiduralnu, jer drip je nešto što “rastavi ženu u komadiće”, pa bolje ne riskirati.
Prištekana sam na milijun aparata za koje nemam pojma što su. Trudove još uvijek ne osjećam i stiže epiduralna. Doktorica mi naredi da se savijem u fetus položaj i kaže da se ne smijem pomaknuti ni milimetra. Kao prvo, teško mi je uopće cijela se saviti zbog stomaka koji je veličine nekog manjeg planeta, a kao drugo, kako da se ja sad malo ne pomaknem kad je rekla da ne smijem?
Prištekana sam na milijun aparata za koje nemam pojma što su. Trudove još uvijek ne osjećam i stiže epiduralna. Doktorica mi naredi da se savijem u fetus položaj i kaže da se ne smijem pomaknuti ni milimetra. Kao prvo, teško mi je uopće cijela se saviti zbog stomaka koji je veličine nekog manjeg planeta, a kao drugo, kako da se ja sad malo ne pomaknem kad je rekla da ne smijem?
Začudo, nisam se pomakla. Vrijeme
odmiče. CTG očitava trudove. Ja ništa ne osjećam. Suprug i ja osluškujemo žene iz drugih rađaona. Čujemo “ne mogu, ne mogu” i sljedeće što čujemo je plač male bebe. Jedva sam čekala da i moje
malo čudo zaplače. Bliži se 4.00 i molim nekoga da pregleda koliko sam otvorena. Liječnica me pregleda i kaže da sam otvorena jedan prst.
JEDAN PRST! Gotovo! Tražim carski. Ja želim svoju bebu sada i odmah. Liječnica me smiri i kaže da ćemo pokušati još s gelom. Dobivam i novu dozu epiduralne.
Suprug postaje tužan jer je očekivao scene iz filmova, a nas dvoje smo već iscrpili sve teme i sada se samo gledamo.
Suprug postaje tužan jer je očekivao scene iz filmova, a nas dvoje smo već iscrpili sve teme i sada se samo gledamo.
Za sat vremena dolazi doktorica i kaže da sam četiri prsta otvorena i da mogu dobiti i novu dozu dripa. Sretna sam jer se napokon nešto počelo događati. Promijenila se smjena i došli su novi liječnici.
10. 11. 2015. 9h
Liječnik kaže da sam otvorena 10 prstiju. Zaustavlja se epiduralna. Polako počinjem osjećati pritisak u leđima. Sad je vrijeme da počnem disati kako sam učila zadnjih pola godine. Liječnik kaže da ne smijem tiskati jer se beba nije spustila. Pritisak je toliko jak da mislim da ću puknuti cijela, a potreba za tiskanjem je užasna. Dišem, suprug me bodri, nikada ga nisam više voljela, obožavala sam ga u tom trenutku.
Potreba za tiskanjem sve je jača, ali nekako se svaki put dobro othrvam potrebi. Pritisak je postao toliko jak da sam zamolila supruga da ide po liječnika jer ja rađam.
Potreba za tiskanjem sve je jača, ali nekako se svaki put dobro othrvam potrebi. Pritisak je postao toliko jak da sam zamolila supruga da ide po liječnika jer ja rađam.
Došao je, pogledao me i rekao da nije još vrijeme. Znači, agonija se produljuje!
Između trudova padam u neki trans. Čak sam u jednom trenutku imala osjećaj da sam na nekoj livadi. Govorim suprugu da ću umrijeti, jer sigurno nikome nije tako kao meni. Kroz smiješak mi je odgovorio da neću umrijeti,
da se ne brinem. Da sam u tom trenutku imala više snage, vjerojatno bih mu rekla nešto ružno, jer on nema pojma kako je to umirati. A ja znam, jer ja umirem!
Napokon dolazi liječnik i kaže da je vrijeme. Duboko udahnem, stisnem iz sve snage, zacrvenim se ko rajčica i tiskam. Tri puta i glavica je vani. Četvrti put i rodilo se moje čudo! U 9.55 stigao je.
On
je toliko savršen da ga samo želim kraj sebe. Migolji mi se na prsima, čujem mu glasić, vidim mu vrh glavice i male nožice. Ne znam iz kojeg razloga, ali počela sam mu pjevati pjesmicu iz crtića “Zvonko”. Tako savršen, tako mekan, tako topao.
On je fizička manifestacija čiste ljubavi. Moj Erik, moj SIN!
Drage buduće majke,
to je čarolija, to je magija, to je SF! To je jedan najbolji i najnapetiji triler, drama, komedija, romansa. To je neusporedivo s ičim na svijetu. To je savršenstvo. Kada budete rađale, znajte da se događa čarolija i da vaš život više nikada neće biti isti. Bit će bolji. Puno bolji!
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– studeni 2016. –
