Čekali su roditelji taj trenutak kad će se napokon otvoriti vrtići. A onda kad su napokon dočekali najavu i tog famoznog događaja, oprao ih je hladan tuš.
Sjećate se onog prvog tjedna zatvorenih vrtića? Kao da je otad prošla cijela vječnost. Već tog prvog tjedna počeli su kružiti razni meme-ovi: između ostalog oni koji su uključivali pošalice o roditeljskom konzumiranju alkohola ili se kladili da će roditelji izumiti cjepivo prije znanstvenika.
No, kako je vrijeme odmicalo, kao da je postajalo lakše. Nekako smo se ufurali u cijelu tu priču “roditelja odgajatelja”, a radionice i 156 drugih načina zabavljanja klinaca postalo nam je izazov. Ne znam, barem je tako bilo kod nas. I ne skrivam uopće, nije išlo glatko.
Pun mjesec ili oni dani u mjesecu ili promjena vremena – i sve bi se uzburkalo. Ali nitko nije ni rekao da će biti lako. Ne žalim ni zbog čega, iskreno. Ok, jedino možda malo zbog tog što su klinci bili maaaalo izloženiji onim zabranjenim riječima i počeli ih upotrebljavati… No, sve je to život. Isprat ćemo im/si usta sapunom, pa će biti lakše.
Otvaranje vrtića
Moram priznati da nisam čekala taj datum otvaranja vrtića k’o ozebli sunce. Ali mi je bilo potpuno jasno da se život mora pokrenuti, da se moramo vratiti u taj isti život jer nam to svima treba. Iz toliko puno razloga. I onda – bam! Otvaraju se vrtići i škole! Wow! Znači to je to!
Ili ne.
Otvaraju se vrtići, ali se na roditelje apelira da ako ikako mogu ostave djecu kod kuće. Ako baš baš nemate kamo, onda ok, prihvatit će vaše dijete. I osigurati im sve mjere predostrožnosti. Ako djece ne bude previše. I uz posebne uvjete. Ne znam razlikuju li se puno od vrtića do vrtića, ali nalikuju pomalo na neke zatvorske režime. Ili je to samo do načina na koji gledate? Ali nije samo do tog, nego do hrpetine nelogičnosti.
Dijete se dovodi i pokupi u točno određenom terminu – ni prije ni kasnije. Iako to znači da, teoretski, u vrtić odjednom može poželjeti ući 50 roditelja s djecom. Djeca se ne smiju družiti među skupinama, ali u skupini se ne ograničava igra. Igraju se slobodno, ali jedu i spavaju – na distanci. I na kraju dana, ta ista djeca koja se ne druže u vrtiću, mogu se družiti bez ograničenja u parkićima.
Logično. Osim što nije.
Da se razumijemo – vrtići i njihovo osoblje ne da nisu krivi, nego su jednako kao i roditelji na neki način žrtve. Tete (i stričeki) će biti izloženi možda najvećem stresu – kako istovremeno poštovati nemoguća pravila i pritom zaštititi tuđu (a opet svoju) djecu od nečeg od čega ih se izvan vrtića, čini se, ne mora štititi. Da se razumijemo oko još nečeg – nemam nikakvih problema s pravilima i propisima i uputama i preporukama. Dok god su za sve jednaki i dok imaju smisla.
Ili sve zabrani, ili sve pusti. Nema pola – pola. Ima nekih poslovica na tu temu, ali niti jedna nije pristojna.
A roditelji?
I gdje su sad tu u svemu roditelji? Neki će, iako su na rubu živaca, ostaviti djecu kod kuće i patiti dalje. Neki će, kad vide uvjete, preokrenuti nebo i zemlju da im klinci ostanu van vrtića. Neki će ih poslati u vrtić jer im je rad od doma nemoguć s djecom. Neki će ih teška srca poslati i patiti svake minute jer nemaju drugog izbora.
Nismo svi jednaki, naravno. A ovo nisu neki normalni uvjeti koji se mogu svrstati u poznate kategorije. I ne, nisu roditelji navikli da im bude lako i bez prepreka. Ali da su nam oni koji o svemu odlučuju mogli malo olakšati – o, da, jesu.
Ali izdržat ćemo i ovo. Nije to ništa što čašica djeci zabranjenih tekućina ne može riješiti!
I onu ovih dana popularnu:
Sve će biti u redu,
Opusti se i uživaj u letu…
Tekst i foto: Mama Nataša
