Ako treniramo pticu da trči, hoće li ona trčati jednako spretno i brzo kao mačka?
Neće, zbog toga što je ptica drugačija od mačke. Koliko god mi učili i trenirali pticu, ona nikada neće jednako brzo i jednako kvalitetno trčati kao i mačka. Razlog tomu nije nikakav deficit ni poremećaj, već različitost. Ali, ako dopustimo ptici potrebnu slobodu, ako joj se prilagodimo i dopustimo joj da se prikaže onakvom kakva uistinu jest, vidjeti ćemo njena prekrasna i moćna krila. Tek tada će ptica postati ptica!
Kada se govori o nadarenosti, najprije ljudima padne na pamet brzina shvaćanja, visok IQ, organiziranost i svestranost. S druge strane, nepažnja, hiperaktivnost, slaba koncentracija, neorganiziranost i sporost bit će osobine koje sigurno neće biti povezane s nadarenošću.
S takvim razmišljanjem ljudi često zaborave da biti nadaren ne znači uspješno zadovoljavati uvjete koji drugi nameću. Ukalupljivanjem bi svijet bio vrlo siromašno i jednolično mjesto. Biti nadaren znači imati nešto vrijedno u sebi, pružiti svijetu nešto novo, dio svojega pogleda na svijet, dio svoje osobnosti. A kako bi dar oživio, potreban je vlastiti odabir, sloboda i ritam.
Upravo je to ono što karakterizira hiperaktivne sanjare. Kako bismo mogli nesmetano funkcionirati, potreban nam je vlastiti ritam i odabir. Zbog te nemogućnosti često znamo ostavljati dvostruku sliku o sebi – kao nesposobni, spori i „izgubljeni“, ali i kao iznimno sposobni i pametni pojedinci. Na takvu našu osobnost bitno utječe emotivni žar koji nam omogućuje snažan doživljaj nečega povezanoga s našim interesima, zbog čega znamo ući u stanje duboke koncentracije ili hiperfokusa. U takvoj osobini leži dio dara koji nam daje umjetničku crtu, jer kad nešto radimo, radimo to strastveno. S druge strane, kad radimo nešto monotono ili nam je dosadno, ne možemo postati motivirani, i djelujemo izgubljeni, pa i plitki.
Karakterizira nas također i drugačije funkcioniranje uma, zbog kojega možemo razočarati na vrlo jednostavnim aktivnostima, ali nam i omogućuje da iznesemo viđenje nečega na potpuno nov i jedinstven način.
Zato ne čudi da ostavljamo nepotpunu i krivu sliku o sebi kod ostalih ljudi, pa zbog toga većina nas nailazi na poteškoće, ili nam bude dijagnosticiran sindrom ADHD.
Tek sa svoje 22 godine doznao sam da imam ADHD
To je bilo za vrijeme studija, kada sam zamolio prijatelja da mi prepriča nastavno gradivo, jer ga ja, čitajući tu debelu knjigu, jednostavno nisam mogao shvatiti. Nisam se mogao koncentrirati, razlučiti što je bitno, niti sam mogao interpretirati gradivo. Prijatelj mi je rekao: „Čovječe, pa daj vidi, ti možda imaš ADHD!“
„A- de- ha –što?“ – pitao sam ga zbunjen jer uopće se ne sjećam da sam se ikada prije susreo s tim pojmom.
Znao sam samo da otkad znam za sebe imam poteškoća s koncentracijom, škola mi je oduvijek bila velika muka. Sjećam se kako mi je najbolji prosjek ocjena u osnovnoj školi bio 3,7. Oduvijek me mučilo razumijevanje gradiva. Ako me ono nije interesiralo – jednostavno ga nisam bio sposoban usvojiti. A najveći pad samopouzdanja, i uopće volje za napretkom i učenjem, doživio sam u srednjoj školi. Ne mogu reći da su svi profesori bili zli, jednostavno su bili needucirani. Njihove opaske bile su produkt općeg nepoznavanja mojega stanja, jer tada se zaista vrlo malo govorilo o ADHD-u. Opaske, katkada i vrlo bliske uvredi, profesori bi zaboravili minutu nakon što bi ih izgovorili, a ja sam još mjesecima vrtio te bolne riječi u svojoj glavi… „Marko je na razini Crvenkapice!“ ili „Marko bi se trebao vratiti natrag u prvi osnovne!" i slično…
Upisao sam Petu gimnaziju. Na kraju prve školske godine moji su roditelji došli u školu na razgovor gdje im je rečeno da bi bilo bolje da se ispišem iz te škole, da odem u neku lakšu, jer nisam dovoljno jak za gimnaziju ovoga tipa. Iako me to pogodilo, nisam htio promijeniti školu, to bi za mene značilo apsolutno priznanje poraza, dokaz da sam nedovoljno bistar, nepopravljivo lijen… Tako sam se provlačio kroz srednju, s nekom otužnom trojkom… Nisam nailazio na razumijevanje profesora, štoviše, komentari nekih od njih rušili su mi samopouzdanje, sve više sam se povlačio u sebe… Osjećao sam se poput suhe spužve na dnu mora, nesposobne da išta upije… Pred kraj svake školske godine ja bih priželjkivao da ta nastava potraje još malo dulje, samo kako bih stigao ispraviti sve negativne ocjene… Ni sam ne znam kako sam se uspio provući, no istina je – provlačio sam se kroz cijelu srednju školu. Priznajem da sam pojam razlomaka shvatio tek u 3. ili 4. srednje. Moja sestra je bila ta koja mi ih je uspjela zornije predočiti – s kriškama pizze, kada me tražila da joj dam četvrtinu. Heh, tek tada mi je pojam razlomaka postao jasan – što predstavlja četvrtina, osmina nečega…
Upisao sam i fakultet – hotelijerski menadžment. Ni tu se nisam u potpunosti našao, ali u usporedbi sa srednjom školom bilo je 20 puta lakše. Osim što sam za vrijeme studija spoznao da imam ADHD, tu se rodila i ljubav prema šahu. Jedno vrijeme bio sam opsjednut njime, stalno sam ga igrao… Oduvijek sam volio i uzbuđenja, pravi sam adrenalin junkie – vozio sam motor, ronim, skijam…
Krenulo je Buđenje
Počeo sam tako otkrivati i povezivati svoju hiperaktivnu priču. Pa da, ja volim konstantan moving, da bih bio na radnoj temperaturi moram imati neki stimulans, nešto što me potiče i motivira. Kada za nečim osjećam strast, uđem u hiperfokus, cijeli sam u tome…
Klasični obrazovni sustav, uredski poslovi, ponavljajuće i monotone radnje – sve to mene guši, nas hiperaktivce guši – opada nam interes, pa tako i produktivnost. Da, to je ADHD. A kada nešto volimo i želimo, kada nas zanima i osjećamo strast prema tome – radimo čuda! Pokrećemo planine!
I upravo zato posljednjih 10 godina kroz svoju udrugu Buđenje radim ono za što vjerujem da je moja životna misija, ono za čime osjećam snažan poriv. Držim predavanja o ADHD-u u vrtićima, školama, na raznim radionicama i kongresima. Obišao sam preko 300 odgojno- obrazovnih ustanova, dijelim svoja iskustva i izvan Lijepe Naše. Često sam predavač na internacionalnim konferencijama u inozemstvu i ondje sam predstavljan kao autor i motivacijski predavač. Educiram učitelje, roditelje, psihologe… Želja mi je da današnji klinci ne prolaze ono što sam ja prolazio cijelo svoje djetinjstvo… Ne želim da nailaze na nerazumijevanje učitelja i odgajatelja. Ne želim da imaju nisko samopouzdanje jer nešto ne savladavaju na jednak, školski način. Ne želim da propuste priliku ostvariti svoj puni potencijal, pokazati drugima što sve mogu kada ih se pravilno usmjeri i stimulira.
Educiram o tome da osobine poput nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti mogu biti veliki pokretači te da su neki ljudi zahvaljujući tim osobinama kreativni, znatiželjni, maštoviti, osjećajni, strastveni…
Kroz svoje edukacije želim pomoći i roditeljima djece s ADHD-om, kako da razumiju i prihvate svoje mališane. Nastojim istaknuti da je veoma bitno takvoj djeci biti podrška i podržavati interese djeteta.
A promatrati uspjeh vlastitoga djeteta isključivo kroz školski uspjeh velika je i česta greška roditelja. Jer, dragi mame i tate, vaša djeca imaju kapacitet za znanje, samo imaju poteškoće u primijeni istoga. Zato je toliko važna pomoć u učenju (ne treba roditelj učiti za dijete, već uz dijete!). Možda ponekad osnovnoškolcu treba prepričati školsko gradivo, približiti mu ga na neki njemu zanimljiv način, dati mu neki poticaj… Ne škodi djetetu podcrtati bitne dijelove teksta. Valja ga zainteresirati na neki način. Uvijek se rado sjetim primjera jednog djeda s mojih predavanja čiji je unuk hiperaktivac. Mali se jako volio kartati s djedom, a djed ga je na učenje matematike poticao tako da je unuk morao biti taj koji bi bilježio i računao bodove.
Dijete s ADHD-om sve može, samo ste sada vi ti koji trebate promijeniti pristup i napraviti mali odmak od uvriježenoga.
I baš zato što sam ADHD-ovac, ja sam još i…
· Napisao i izdao knjigu. Autobiografsku. Zove se Hiperaktivni sanjari – bolji, lošiji, drugačiji
· Pokrenuo Facebook grupu ADHD – hiperaktivni sanjari. To je najveća hiperaktivna J grupa na ovim prostorima, broji preko 5000 članova, i tu se svakodnevno izmjenjuju savjeti i iskustva.
· Promotor sustava Play Attention. Play Attention sastoji se od BodyWave sučelja (narukvice) koja se postavlja na nogu ili ruku te od programa koji sadrži zanimljive video-igrice. BodyWave narukvica šalje podatke o moždanoj aktivnosti u igricu – na taj se način u potpunosti svojom pažnjom i koncentracijom na zadatak kontrolira tijek igrice! Popusti li vam koncentracija – igrica se zaustavi, i tako potiče vašu stalnu koncentraciju. Zgodno, zar ne?
