Tomislava Vucelić poznato je i mnogima drago lice s malih ekrana, posebno s podnevnog Dnevnika državne televizije. Stati pred kamere njoj je najmanji problem, a pred našu je kameru stala sa svojim uskoro dvogodišnjim sinom Andrejem. Premda obično ona prikuplja podatke, ovoga smo puta mi postavljali pitanja, a sigurni smo da ćete vi sa zanimanjem pročitati naš razgovor.
Već ste dugo novinarka, a mama „tek“ posljednje gotovo dvije. U novinarstvu znamo da ste se itekako dobro snašli, a Vi nam recite – kako ste se i koliko brzo snašli u majčinskoj ulozi?
Uloga majke najizazovnija je i najdivnija od svih ostalih uloga. Tu su s jedne strane neprospavane noći, veliki umor, ponekad i neracionalna briga i stres, a s druge strane bezuvjetna ljubav, ispunjenost, nemjerljiva sreća i veselje. U toj ulozi još se snalazim, ne znam savršen recept. Znam samo da su i meni i mužu sve druge životne uloge dolaskom Andreja pale u drugi plan i da je sve podređeno njemu, što je vjerojatno tako kod većine mladih roditelja ?.
S obzirom na to da mi je Andrej prvo dijete, svaki se dan susrećem s nekom za mene novom i nepoznatom situacijom. Mislim da se dobro snalazim, a znam da dajem sve od sebe i da jako uživam u majčinstvu. Evo, i nakon gotovo dvije godine, još uvijek se događaju trenutci u kojima pogledam Andreja i pomislim: Bože, pa ja sam mama!
Kako biste nam opisali ili dočarali Andreja? Što drugi najčešće primjećuju na njemu i o njemu?
Ako trebam izdvojiti nešto po čemu se ističe, mislim da bi to bila osjećajnost. Dosta je emocionalan i jako smo rano primijetili da pokazuje znakove empatije. Često iznenadi druge sa zagrljajem ili poljupcem. Jako je nježna duša.
Kako su izgledali Vaši prvi tjedni s Andrejem, čega se najbolje sjećate? Je li umor prva riječ koja Vam pada na pamet?
Asocijacija na prve tjedne mi je višak slobodnog vremena i odmaranje. Stalno je spavao, a budio se samo jesti. Gledala sam serije, čitala knjige, kuhala, čistila, šetala ‒ i dalje nisam znala kud ću s toliko slobodnog vremena… Agonija s nespavanjem i umorom krenula je tek od trećeg mjeseca…
A kako ste podnijeli trudnoću? Imajući na umu ovu prvu, biste li se bez razmišljanja odlučili na sljedeću?
Ne mogu reći da sam se devet mjeseci osjećala blaženo. Bilo je tu i povraćanja, velikog umora, zbunjenosti, hormonalnih oscilacija. Ali je sa zdravstvenog aspekta trudnoća bila idealna, bez ijednog problema. I to je najvažnije. Odvažit ću se na sljedeću!
Najvažnije mi je da se Andrej uspije ostvariti, da se osjeća slobodnim i da se ne boji pogrešaka. Da se u svemu vodi srcem.
Vaše je radno vrijeme, recimo to tako, u neskladu s vrtićkim radnim vremenom. Andrej tako još uvijek ne ide u vrtić, nego ga čuva dadilja. Jeste li teško pronašli osobu kojoj ćete vjerovati? Kako ju je Andrej prihvatio?
Često čujem komentare: blago njoj jer ima dadilju, lako je tako… Valjda neki zamišljaju dadilju koja se brine o djetetu dok ja idem na kave i u šoping. Realnost je potpuno drukčija. Priroda mog posla takva je da sam i po 10 sati dnevno na terenu ili u redakciji i u studiju, nerijetko i vikendima. To je jako velika količina vremena u kojemu dijete moram povjeriti osobi koju ne poznajem najbolje i koja mi nije u srodstvu. Uvijek postoji strah hoće li ta osoba vašem djetetu posvetiti dovoljno pažnje, zadovoljiti sve njegove potrebe. Hoće li ga dovoljno upoznati, pružiti mu sigurnost. Nije bilo jednostavno pronaći nekoga kome mogu vjerovati i biti mirna, no mislim da sam uspjela. Trudim se svaki dan i na sve načine da je i dadilja sretna i zadovoljna s nama, jer sam svjesna koliko je to bitno. Nadam se da mi uspijeva.
Porijeklom ste iz Slavonskog Broda. Biste li se nakon života u Zagrebu mogli vratiti u manji grad? Koji Vam se grad čini boljim izborom za odrastanje Vašeg djeteta?
Stvorili smo divan dom u Zagrebu i sretni smo. To je najvažnije. Manji gradovi poput Slavonskog Broda svakako imaju nekih prednosti za djecu. Ondje se svi susjedi znaju i druže, nekako je kompaktnija zajednica, vrijeme kao da sporije teče i ljudi pronalaze više vremena jedni za druge. S druge strane, manje je sadržaja za djecu, od igraonica, tečajeva, škola. A opet, imam prijatelje koji žive u inozemstvu i koji Zagreb vide kao mali i siguran grad za odgoj djeteta. Tako da je to pitanje percepcije i mogućnosti koje netko ima. Svugdje može biti lijepo, ako ima ljubavi i sreće, i posla za roditelje.
I muž i ja dugo smo se bavili veslanjem, pa se nadam da ćemo jednom, rekreativno, svi zajedno sjesti u čamac. Doduše, trebamo i četvrtog člana…
Supruga posao vodi vrlo često na putovanja. Kako se snalazite dok ga nema, tko Vam najviše pomaže? Kako Andrej zasad podnosi tatino izbivanje?
Kada je Ivor na putu, a ja ne radim – Andrej i ja uživamo sami. Idemo na igrališta, šetamo, plešemo i pjevamo, čitamo bajke. Iako se i sami vrlo dobro snalazimo, najljepše je kad smo svi troje zajedno, a i Andrej je tada najsretniji. Naviknut je otpočetka na tatina putovanja, iako vidim da mu svaki put nedostaje. Djeca su najzadovoljnija kada je obitelj na okupu.
Otkrijte nam kakva ste mama kad govorimo o odgoju? Jeste li strogi ili popustljivi? Postavljate li čvrste granice ili jednostavno idete od situacije do situacije?
Još sam uvijek popustljiva ili barem uvijek spremna na kompromis. Sve što se tiče njegove sigurnosti ima granicu preko koje se ne ide, a ostalo gradimo u hodu. Andrej je za sada dosta poslušan pa još uvijek i ne moram biti jako stroga. Ako nastane potreba, nadam se da sam spremna…
Što Vam je najvažnije u Andrejevoj budućnosti – koje mu vrijednosti definitivno namjeravate prenijeti i usaditi?
Pokušat ću, koliko god je to moguće, utjecati na to da je sretan i da voli život. Najvažnije mi je da se uspije ostvariti, da se osjeća slobodnim i da se ne boji pogrešaka. Da se u svemu vodi srcem.
Razgovarala: Nataša Krstičević
Foto: Jasmina Cviljak
Intervju je u cijelosti objavljen u časopisu Mama&Beba (travanj 2020.)
