Kako god okrenemo, klinci ovih dana maaalo više gledaju u ekrane nego obično. Osim nas koji smo im na razne načine dočarali cijelu priču oko virusa, u obliku reklama na dječjim televizijama svako malo iskače: održavajte razmak od 2 metra, dezinficirajte dom (djeca? stvarno?), ne ostvarujte kontakt s drugima, ne dirajte oči, nos, usta…
Sa svih strana trešti #ostanidoma. A onda kažu: treba otići u prirodu i pridržavati se preporuka. Ma gdje da u gradu nađem prirodu u kojoj nema nikog u blizini? Posebno je neizvedivo tijekom „radnog“ tjedna.
Ne znam, neko vrijeme nismo izlazili, tjedan dana sigurno. A onda smo pomislili kako bismo možda ipak mogli svi zajedno prošetati našeg dlakavca kojeg je dotad šetao samo tata u obitelji. Kad sam sva uzbuđena pitala klince „Ekipa, što kažete, idemo malo prošetati?“ očekivala sam, moram priznati, dva glasna „DAAAA“. No, dočekalo me dvostruko „Ne“. Nekako ih, ipak, izvukosmo van.
A kad tamo…
Oh, koliko stresa može donijeti jedna obična šetnja po kvartu.
Naš tata (nazovimo ga za ove potrebe tim univerzalnim imenom) je oduvijek pomalo bakteriofobičan. Ne jako, stvarno ne, ali primjetno (a on bi rekao „realno“). E, pa kad takvom razmišljanju dodate svjetsku pandemiju virusa koji ubija… Sve jasno.
Naravno da će klinci tu i tamo posegnuti rukom ka licu – pa i meni dođe! Naravno da će ih, ako im kažete „nemoj se češati po licu!“, sve početi svrbjeti – i mene svrbi! E, a onda kad u kombinaciji s tatom bakteriofobom imate u jedno dijete koje zbog svog karaktera kao da na svojim plećima nosi teret svijeta (pa ga cijela ova priča jako opterećuje) i drugo dijete koje se nikad nije riješilo one bejbi oralne faze (dudu smo tek nedavno, s tri i pol, bacili, a tu i tamo poliže na primjer staklo u busu)… Jasno je – dobijete…
…čisti, koncentrirani stres.
Bili smo u nekoliko šetnji i skoro sve su završile molbama da se ide doma. Ili čak plačem. Istina, tješi me pomalo to što čujem da nismo jedini, da klinci stvarno plaču kad ih se povede van, da nismo baš najluđa obitelj na svijetu. Ali ne tješi me to što mojoj djeci obična šetnja kvartom predstavlja toliki stres. Ne tješi me to što me moja klinceza kad smo se vratili doma ozbiljna pitala „Jel sad imam koronavirus?“. Ne tješi me to što ne znam koliko će još ovo trajati. Što nitko ne zna. Ne tješi me to što ne mogu s klincima uživati u proljeću.
Apsolutno jedino što mi preostaje (osim da ih cijele umotam u onu prozirnu foliju i samo odmotam kad dođemo doma) jest nadati se da će ovo ludilo ipak uskoro proći. Uskoro po mojim ili svjetskim standardima teško je reći, ali neka ostane to za psihu terapeutsko „uskoro“. I preostaje mi nada da je irealan moj strah da će ovakve situacije našim klincima jednom biti – normalne.
Do tog „uskoro“ imam opako dobar plan! Pokazat ću srednji prst virusu (nemojte reći mojim klincima, molila bih) i dati sve od sebe da nam u cijelom ovom suludom vremenu to #ostanidoma postane #ostaniprisebi i pomalo #ostaninasmijan, da ga gledamo s druge strane kao #ostanisasvojima. Mislim, pa kad ćemo opet imati priliku toliko biti doma i toliko se družiti s klincima, toliko ih puta u danu zagrliti, toliko kućnih radionica odraditi, toliko kolača ispeći, toliko tijesta izmijesiti… Dobro, i toliko kuhati, i toliko suđa oprati, ali #ostanipozitivan. Osim na koronu.
Tekst i foto: Mama Nataša
