Život u izolaciji svima nam je teško pao, no stvorile su se neke nove igre, novi načini zabave, nova očekivanja.
Ovih zadnjih dana došla sam do odgovora na pitanje dokle seže roditeljska kreativnost. Saznala sam i što ju inspirira.
Evo i odgovora:
Ona nema granica, a inspirira ju očaj. Budi kreativan inače nećeš preživjeti. Ni ti, ni djeca.
Sve to dovodi me do teškog priznanja: kada me je šefica nazvala i rekla da radimo od kuće, obuzeo me očaj. Zar doista?! Čekaj, od kuće? Ma nije mi uopće problem doći u redakciju… Ali ne, oduzeli su mi i tu jedinu vezu sa svijetom odraslih. I gurnuli me negdje duboko u Nigdjezemsku.
#ostanidoma
Ostani doma, počeli su svi poručivati, ali situacija vani bila je drugačija. Klinci i roditelji dobili su želju družiti se više nego ikad. Jer, zabranjeno voće tako je slatko!
Izolirali smo se. Išli smo van, ali na osamljena mjesta gdje nema ljudi, loptali se, brali cvijeće, vozili romobile. Onda su ogradili parkove, igrališta, najavili da se ljudi neće moći družiti u grupama većima od dvoje i zadržavati na javnim mjestima.
Svako jutro kada sam se probudila, imala sam osjećaj da je to sve samo noćna mora i da je svijet onakav kakav je bio samo par tjedana ranije – normalan. Ali ne, ista korona stvarnost čekala me svakog jutra. Školu smo počeli pratiti na HRT 3. Uskoro je pokrenuta i virtualna učionica. Tako se barem djelomično zabavila moja školarka, a vrtićanac je po malo čak i učio s njom. Nakon toga, počela sam slijediti savjete svih stručnjaka: ma nikad dosta slobodne igre! I tako sam im dala da budu slobodni i kreativni da ja mogu raditi.
Što su sve moji klinci radili?
Ako su željeli plastelin, dobili su. Rezati kolaž papir? Ma može! Možemo li zalijepiti ovo? Kako da ne! I ima nešto u tome, daj im slobodu i stvorit će svašta. Kupali su se u svako doba dana, brćkali po sat vremena u kadi i igrali u vodi. Na balkon bi iznijeli igračke i smišljali razne nove scenarije.
No, nedostajalo im je društvo, prijatelji iz vrtića i škole. Jadna moja djeca, mislila sam si svako malo. Zašto ih je ovo moralo zadesiti? Do kad će ovo sve trajati? Što je najgore, vrijeme vani bilo je kao nacrtano. Sunce je grijalo, sve je pupalo, cvjetalo, priroda se probudila premda mi nismo smjeli van da je dočekamo. Suprug mi je stalno prigovarao što i ovoliko izlazimo. Nisu ga dirale moje priče kako djeci treba vitamin D, kretanje.
Na prognozi su najavili loše vrijeme, pa sam mu rekla da barem još bar taj jedan sunčani dan provedemo malo vani, dok nam i to malo kretanja ne zabrane.
A onda je došlo jutro poslije…
Jutro poslije, rado bih vratila vrijeme i uživala u svim blagodatima izolacije i sigurnosti.
Probudila me tutnjava, kao da mi po glavi prolazi vlak. U trenu mi je sinulo – potres! Znam da je naša zgrada prastara i grozne kvalitete i samo sam pomislila, gotova je, neće izdržati. Pogotovo jer potres nije prestajao. Potrčala sam djeci i u sekundi je nastala čista panika. Ja sam vrištala da se svi krenu oblačiti i da trčimo van, suprug je urlao da su vani dvije djevojke koje su u samoizolaciji i da ćemo od njih pokupiti koronu. Rekoh bolje i korona nego da se zgrada sruši na nas. U pidžamama i tenisicama izletjeli smo na snijeg sa samo par stvari.
Sati u autu
Par sati proveli smo u automobilu. Bila sam sretna što ga imamo jer je puno ljudi šetalo po cesti i smrzavalo se. U dva navrata otrčali smo kući po odjeću, hranu i par igračaka.
Iznenada mi nije zvučalo tako loše, sjediti kući i raditi bilo što. Gledati tv, čitati Findusa i Pettsona. Rješavati zadatke iz matematike. Rezati djeci nokte na nogama. Prati prozore. Ma što god. Samo ne ovo.
Spakirali smo stvari i otišli iz doma
Preko noći postali smo “izbjeglice”. Zgrada je popucala i nismo se usudili vratiti kući. Spakirali smo stvari i otišli smo kod mojih roditelja. Prioriteti su se promjenili. Više ništa nije ni pupalo. Počeo je snijeg. Djeca ko’ djeca, kukali su što ostavljaju svoje igračke.
Što će biti s njima? Hoće li se zgrada srušiti? Ma neće, tješim ih ja i usput razmišljam može li izdržati još jedno podrhtavanje. Neće se srušiti, ali sigurnije je ovako.
Čekamo statičare da vide je li naš dom siguran, ali nismo baš na listi prioriteta, pa tko zna kad ćemo doći na red. Nevjerojatno mi je kako oni sad kao i da ne primjećuju da ne idu van. Sad je među nama stalno riječ “potres”. Nije nam svejedno ići na spavanje. Noćna moro, dobra ti večer!
Najvažnija je obitelj i krov nad glavom
Stare igračke dočekane su s oduševljenjem i igraju se s njima na bezbroj novih načina. Kao da su se apetiti smanjili preko noći.
Nadamo se skorom povratku u normalu, a normala nam je sada siguran život bez potresa, život u izolaciji. Nije problem sjediti u kući, samo da imamo taj krović nad glavom.
Još je puno dana pred nama, ali dok smo živi, zdravi i zajedno, sve je lakše. Snaći ćemo se, u našoj malo uzdrmanoj Nigdjezemskoj.
Tekst i foto: mama Sanja
