Nakon gotovo 10 godina ponovo ste majka bebice – četveromjesečne Iris Lucije. Kakvo je iskustvo ponovo primiti u ruke novorođenče, osjetiti njegov miris i mekanu kožu… Je li Vam se to činilo kao neki déjà vu doživljaj ili pak kao potpuno novo, drugačije iskustvo?
Vjerujem kako je svako dijete posebno i da je, bez obzira na to koliko djece imate, svaka beba priča za sebe. Premda deset godina nije vječnost, neke se stvari zaborave. Dolazak Iris Lucije probudio je stoga sva ona lijepa sjećanja koja imam na rođenje starije kćeri Lare Borne, ali i potakao mnoštvo novih divnih emocija. Prekrasno je imati malu bebu.
Kako ste ovoga puta podnijeli porođaj? S Larom Bornom, ispričali ste nam u intervjuu 2008., nije sve išlo glatko…
Nažalost, ni ovaj put nije bilo lako. Premda sam imala zdravu trudnoću koju je, kao i prvu, vodio prof. dr. Velimir Šimunić i njegov tim, pred kraj se situacija zakomplicirila. Bebica se zaplela o pupčanu vrpcu koja ju je gušila, pa je tri tjedna prije termina bio nužan hitan carski rez. Srećom, bila sam u sigurnim rukama porodničara rodilišta Podobnik te je na kraju sve prošlo dobro za bebu i mene.
Vaš je suprug prisustvovao porođaju. Koliko Vas je to ohrabrilo, odnosno umirilo?
Na dan rođenja naše Iris Lucije došla sam liječniku jer sam osjetila određene tegobe. Mislila sam da će biti riječ o rutinskoj kontroli, da ću morati malo mirovati i da se na porođaju vidimo tek za koji tjedan. Kako sam Laru Bornu rodila dva tjedna nakon termina, činilo mi se da nema potrebe ni za kakvom žurbom. Međutim, završila sam u operacijskoj sali, tako da mi je suprugova blizina i podrška bila od neprocjenjive važnosti. Međutim, i da nije bilo tako, da nije bilo moje panike zbog hitnog zahvata, suprug Marko bio bi sa mnom jer smo oboje sigurni da nema ništa ljepše od trenutka kada zajedno gledate kako vaše dijete dolazi na svijet.
Starija se zove Lara Borna a malena Iris Lucija. Kako ste došli na ideju tih dvojnih imena?
Negdje pri kraju prve trudnoće, odlučila sam da će se dijete zvati Borna. Znala sam da nosim curicu, ali sam joj izborom imena koje obično nose muškarci htjela simbolički dati malo muške snage. Nekako sam osjetila da će biti velika emotivka i da joj snažno i zvučno ime neće biti na odmet. Uostalom, još su stari Rimljani rekli da je ime znak (nomen est omen). Borninu starijem polubratu Ivanu nije baš do kraja sjelo da se djevojčica zove muškim imenom, pa sam joj dodala i ime Lara kako ne bi bilo zabune da je riječ o curici. Dolaskom druge bebe, znala sam da i ona mora imati dva imena jer ne bi bilo fer da jedna ima dva, a druga samo jedno ime. Htjela sam da se zove Iris, po mojoj prijateljici i vjenčanoj kumi Iris Rajčić, a ime Lucija izabrao je suprug Marko.
A kako im tepate sada? Imaju li cure neke nadimke?
Laru Bornu gotovo uvijek zovem samo Borna, a punim imenom tek kada sam baš jako ljutita. Čim čuje da je dozivam s oba imena, zna da je ozbiljna frka. Uz to, ima i nadimak koji sam joj dala još kao bebi – Đo, ali tako je uglavnom zove samo Marko. Iris Luciju za sada zovemo Luce, a od milja Capa. Obožavam bebina stopala koja obično nazivam šapicama ili capicama, pa je od toga došlo i ovo Capa.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe.
(rujan 2016.)
