Da bih vam ispričala priču o dolasku mog Djeteta na svijet, krenut ću otpočetka, odnosno od nastanka mog Djeteta. Nastao je jednu večer u studenomu kada smo suprug i ja već živjeli zajedno tri godine (tada samo bili tek samo u vezi) i kada smo mislili da ćemo morati ići na raznorazne pretrage kako bi se ustanovilo zašto ne možemo začeti.
Jednu večer u studenomu, kada je godina bila pri kraju, na poslu nije bilo stresa, a mi smo bili opušteni i počeli smo uživati u zajedničkom životu. Dan poslije mog rođendana, na Sv. Stjepana, na testu su se pokazale dvije crtice – plave da plavlje ne mogu biti. (Prije toga napravila sam dva testa na trudnoću koja su pokazala jednu jasno vidljivu crticu, a drugu jedva vidljivu, a ja, naravno, ne čitajući upute, nisam obraćala pažnju na to bivajući uvjerena kako su testovi negativni! Pouka za mene: Uvijek čitaj upute!)
Sve se činilo u redu
Cijela je trudnoća bila uredno i redovito kontrolirana, što kod moga primarnoga ginekologa, što u privatnoj ordinaciji, pred kraj u bolnici Sestara milosrdnica. Sve super, sve uredno! Termin porođaja bio je 27.8.2015. Na zadnjem ultrazvuku dva mjeseca prije termina malac je težio 1700 grama, rekli su da je malo manji za njihove norme, ali ništa zabrinjavajuće, narast će.
Nisam radila kojekakve testove za ove ili one bolesti ili sindrome, ionako time ne bih ništa promijenila: to je moje Dijete u mom trbuhu, a i nekako sam osjećala da je sve u redu. Naravno, uvijek se, čitajući kojekakve portale, javljao crv sumnje, ali i dalje je moj instinkt govorio da je sve u redu. Čak sam od početka znala da je On, što je i pokazao ultrazvuk u 15. tjednu trudnoće (eto što je „šesto čulo“, majčin instinkt, viša sila ili što god nam drago vjerovati).
Kad smo već kod „šestog čula“, predosjećaj ili čega već, cijelo vrijeme sam govorila kako ću roditi na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza. Zašto? Ne znam. Sviđao mi se datum, i vjerojatno sam duboko u sebi htjela da mu Ona bude zaštitnica. Početkom tjedna počela me je peckati rodnica, i vjerujući da imam neku upalicu, što je normalno u trudnoći, tako kažu, a i borila sam se već s njima tijekom iste, odlučila sam otići na pregled u Vinogradsku bolnicu. Odgađala sam za sutra, pa za sutra, pa opet za sutra, sve do petka 14. 8. 2015. Zaprimila me doktorica Rudman, kojoj ću cijeli život biti zahvalna na tome što ću vam ispričati, bez obzira na to što će netko na to reći – ona je liječnica, to joj je posao i slično. Pregledavši me, rekla je da je moguća upala, ali i visoko curenje plodove vode te da se javim na Odjel porodništva na daljnju obradu, ako to želim. Kako ne bih željela kad me doktorica upućuje na to.
E sad priča počinje…
Javljam se gore, na 3. kat. Prvo rade ultrazvuk, malac procijenjen na 2800 grama. Malen je, ali nije strašno. Sljedeća je kardiotokografija (CTG), tu ništa nitko ne govori, samo se izmjenjuju što specijalizanti, što doktorica.
S obzirom na sumnju u curenje plodove vode, provjeravaju isto, no to je pobijeno. Rade drugi CTG, sestra dolazi gledati ispis, ništa ne komentirajući. Pitam ju je li sve u redu, ona ne govori ništa. Dolazi doktorica Rudman, idemo na ultrazvuk. Gleda, gleda, gleda, i kaže: „Sve i da hoću, ja vam Dijete ne mogu procijeniti na više od 2400 grama. To upućuje na zastoj u rastu i razvoju.
“Što? Molim? Zastoj? Čega? Šok. Inače sam osoba koja rijetko plače, uvijek se trudim biti jaka dok nije sve crno na bijelo. Tako sam bila i tada. Što od šoka, što od stalnog slanja na pretrage. Idemo dalje. Dolazim u rađaonicu kako bi mi napravili stres-test da se vidi reagira li malac – i što dalje.
E tu sam se rasplakala. Dolazi jedna divna simpa sestra koja se takvih slučajeva nagleda na stotine u godini i kaže: „Kaj plačete? Sada ste na najboljem mjestu na kojem možete biti.“ Ajde, hrabra sam, idemo dalje. Stavljaju me na stres-test (izazivanje umjetnih trudova), malac ne reagira.
Dolazi doktorica Rudman i kaže: „Dijete ne reagira, idemo na hitan carski rez.“ Što? Kako? Opet šok, na koji nisam stigla reagirati kako spada, a odjednom hrpa sestara oko mene: jedna zamata noge elastičnim zavojem zbog tromboze, druga uvodi kateter, treća me pika i uvodi nešto, vode me u salu. Carski rez! Operacija! Uspavljivanje! Ni na kraj pameti! Zapravo, nisam ni stigla razmišljati crno – tipa neću se probuditi, probudit ću se uspred operacije a neću moći viknuti da sam budna, i slično. Anesteziolog mi se predstavlja i kaže mi da brojim unatrag od deset. Mislim da nisam došla ni do sedam a već sam spavala.
Bude me. Snježana!
Snjeeeeežaaaaannnnaaaaa!!! „Je l' beba dobro?“ pitam. Pedijatrica mi objašnjava kako moj Patrik nije dobro reagirao na vađanje iz mamine buše, da su ga morali taktilno podražiti kako bi zaplakao, apgar je bio 8/9, ali da je sve u svemu dobro te da je na Odjelu nedonoščadi u inkubatoru.
Zvuči strašno taj inkubator. Taj dan, 14.8.2015., u 19.38 sati rođen je moj Patrik, težak 2430 grama i dug 47 cm. Ipak sam izazvala sudbinu te je rođen dan prije Velike Gospe, koju smatram njegovom zaštitnicom.
Kako sam se u moru pretraga prestala javljati i svome suprugu i svojim roditeljima, nitko nije znao što se događa. Suprug, već sumnjajući na nešto, tražio je predvečer telefonski broj bolnice (bio je izvan Zagreba gdje nema baš dobar signal za internetsku vezu), zove moju mamu da zove bolnicu, ona zove, pita je li Snježana Horvat rodila. „Gospođo, mi vam pod tim prezimenom nemamo nikoga.“ „Hm? Što? Kako? Pa zaprimljena je… Ah, Snježana… Dajte molim vas vidite pod prezimenom G.“ (moje djevojačko prezime).
Naime, moja je malenkost prije porođaja promijenila prezime, ali nije podignula osobnu iskaznicu, a i svi ostali dokumenti bili su pod djevojačkim prezimenom, pa sam se i u bolnici vodila tako. Nakon malog nesporazuma, dobila je sve osnovne informacije.
Tu sam noć više-manje spavala zbog anestezije. Sljedeći dan vađenje katetera i odlazak na Odjel babinjača. Nekako sam ujutro uspjela jednu divnu mladu sestru nagovoriti da mi provjeri kako mi je Dijete, jer su posjeti tek od 14.00 sati, a nitko mi nije ništa došao reći do tada. (Doduše, posve razumljivo, ja sam bila nestrpljiva, a bilo je tek 10.00 sati. Meni se činilo kao vječnost.) Poznanstvom jedne sestre uspijevam ići vidjeti svog malca. U inkubatoru je bio, malen, sitan, pogledao me svojim okicama kao da me je prepoznao. Za dva dana već je bio premješten u krevetić, uspostavili smo dojenje i lijepo je napredovao.
Rođen je tako malen zbog zatajenja posteljice
Kasnije, iščitavajući otpusno pismo, saznala sam da mu je pupčana vrpca čvrsto bila omotana oko vrata i nogu. Također, rođen je s povišenim mišićnim tonusom (distoni sindrom) zbog čega idemo na vježbice na Goljak. Imao je i ugruškić u glavici, koji je apsorbiran.
U bolnici smo ostali tjedan dana, a prilikom otpusta moj je Patrik izašao 200 grama teži. Napredovao je odlično te danas, u dobi od osam i pol mjeseci, ima devet kilograma, jede kašice (nema toga što mu dam a da ne pojede), aktivan je i veseo dečkić koji svaki dan upija sve više.
Na kraju, bez imalo patetike i uljepšavanja mogu reći jedno: Velika hvala doktorici Rudman (ako će ikada pročitati ovaj tekst) što je bila taj dan dežurna, što me je uputila na daljnju obradu, što je hitno napravila carski rez i na svijet donijela moje Dijete, što ga je spasila. Također, jedno veliko hvala cijelom osoblju Odjela nedonoščadi: sestrama koje su se brinule za mojega Patrika i ostale bebice, hranile ih, kupale, presvlačile, pričale s njima, pjevale im, kao i neuropedijatricama koje su nam svakodnevno davale informacije o našim malcima, bez imalo uljepšavanja, a opet s riječima ohrabrenja. I hvala svom osoblju Odjela babinjača, od čistačica, sestara do specijalizanata i doktora. A da je svijet jedno veliko selo (smijeh) dokazuje to da sam bila u sobi s profesoricom koja predaje na mom radnom mjestu i curom koja zna neke od mojih studenata, tako da je boravak od tjedan dana u bolnici bio nadasve ugodan (s obzirom na okolnosti), a dani kraćeni razgovorom i u čekanju trenutka da odemo vidjeti i/ili hraniti naše malce.
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– srpanj 2016. –
