Miris kose, toplina daha usnule bebe, mekoća kože, dječji pogled, malene ručice oko vrata slika su svijeta iz bajke – svijeta koji doista postoji.
Suprug Damir i ja roditelji smo dvaju prekrasnih dječaka Davida (2,6 g.) i Lea (5 mj).
Naša priča započinje planiranim dolaskom frčkice Davida, koji je najavio predivnu 2013. godinu. Od trenutka kada se pojavio plus na testu, trudnoća je tekla uredno – do 6. tjedna, kada sam u suzama zbog krvarenja završila u bolnici Merkur, nakon čega sam dobila tablete i preporuku za mirovanje. Nakon toga trudnoća je tekla uredno, a obzirom na to da se Davidu nije žurilo, prešli smo termin za deset dana. Na zadnjem pregledu u petak ujutro doktorica je rekla: „Nemamo više što čekati, beba mora van, dođite u ponedjeljak na inducirani porod.“
Naravno, scenarij nije išao prema planu.
U noći s petka na subotu u 4 ujutro javio se prvi trud, koji me svojom jačinom bacio na koljena. I otad su trudovi počeli stizati jedan za drugim u razmacima od tri minute. Odmah smo se zaputili u bolnicu . Bila sam otvorena pet prstiju, trudovi su po učestalosti i jačini za izgon.
Dežurni doktor mi govori: „ Sve ide super, brzo ćete roditi.“ David je bio fetus gigantus, a ja uska – i on je zapeo nisko pri samom izlazu. Porođaj je na kraju bio dug i težak. Trajao je 13 sati, od čega sam deset sati bila na dripu koji me razdirao od bolova i zbog njega nije bilo pauza između trudova. Na kraju su doktori prokinuli vodenjak. Suprug je cijelo vrijeme bio uz mene, prolazio sa mnom svaki trud i pružao mi podršku.
Bolovi su bili nesnosni. Skakutala sam po pilates-lopti, šetala se, kod uspona trudova brojila pločice na zidu da si olakšam, ali sam bila na izmaku snaga – a David nije mogao van.
Došlo je do razdvajanja pubične kosti, a ja sam se od bolova skoro onesvijestila. Na kraju, uz asistenciju dvojice doktora i muža, u 18.00 sati 12. listopada 2013. stiže David, težak 4700 g i dugačak 54 cm. Suze u suprugovim i mojim očima.
Srce je ispunjeno toplinom. Ostali smo tako zajedno dva sata mazeći se s našim sinom.
Za osoblje bolnice Merkur imam samo riječi hvale. Posebna zahvala gospođi Biserki Matok-Glavaš, glavnoj primalji, koja nam je sa svojim sestrama uljepšala bolničke dane.
Vrlo brzo se javila želja za drugim djetetom, i Davidu smo odlučili pokloniti brata ili seku.
Leo je valentinovska beba. Trudnoća je bila uredna od samog početka i proletjela je u trenu. Termin je bio predviđen za 15.11. – na moj rođendan – međutim, Leo se požurio.
Bio je utorak, pola pet ujutro, kada me primio prvi trud. Gurnula sam supruga, a on sav snen pita: „Nije valjda sad krenulo? Ti ne znaš rađati u normalno vrijeme!“
Trudovi su bili brzinski, ali ovaj put mi je pukao vodenjak. Oko šest ujutro stigli smo na bolničko parkiralište; ja nisam mogla izaći van iz auta od trudova, pa smo pozvali pomoć.
I kreće filmska komedija. Dvije primalje trče s opremom prema meni, dolazi tehničar u pomoć, stavljaju me na krevet s kotačima i skidaju (još uvijek na parkiralištu) da snime situaciju.
Jedna primalja viče drugoj: „Ja ne smijem izvaditi ruku – beba samo što nije izašla. Trčimo s njom u lift!“ Muž i ja se izbezumljeno gledamo i ne vjerujemo. On ostaje s Davidom i vozi ga baki, koja je od bolnice udaljena deset minuta vožnje. Primalje sa mnom jure po bolnici kao na reliju.
Ulijećemo u boks i primalja mi govori: „Mama, u dobrim ste rukama, kod sljedećeg truda tiskajte.“. Ja ju gledam i pitam: „Vi to mene zezate ?“ Nisam se ni snašla, a već je nakon nekoliko stisaka svjetlo dana – 10. studenoga 2015. u 6.25 sati – ugledao Leo, težak 4600 g i dugačak 54 cm. Rodila sam ga doslovno u dvadeset minuta.
Muž u međuvremenu zove, šalje poruke kako trči prema boksu, na što mu ja odgovaram: „Poslala sam ti poruku sa slikom sina.“ Bili smo glavna vijest tih dana u bolnici. Suprugu su dopustili da uđe u boks, i ondje smo proveli sat vremena s našom bebicom.
Suze radosnice mi krenu kada se sjetim svojih porođaja dok gledam usnule mališane kako spavaju blaženim snom i rastu iz dana u dan. Opet bih sve ponovila – jer za ovo se živi.
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– srpanj 2016. –
