Prošli Uskrs otišli smo u Budimpeštu posjetiti moju sestru ne sluteći da ćemo taj vikend pamtiti cijeli život. Moja prva trudnoća, u isto vrijeme toliko nestvarna i stvarna… Dugo sam priželjkivala kada će doći taj dan da i ja u naručju nosim svoje malo čudo, a misao da se bliži taj trenutak podjednako me usrećivala koliko i plašila.
Na prvom pregledu doktorica je rekla da čekamo blizance, ali da je mala šansa da oba ploda uspiju, a već na drugom pregledu uspostavilo se da je doktorica bila u pravu. S jedne strane bili smo spremni na takve vijesti, a s druge strane u meni se rodio onaj prirodni strah kada samo želiš da sve prođe u redu.
Cijelu trudnoću uživala sam u spoznaji da ću postati majka, veselila sam se svakim danom sve više i više, no borila sam se i s mislima hoće li sve proći dobro, kako ću se snaći, što ako se nešto dogodi bebi i što sve mogu napraviti ili ne napraviti da budem sigurna da je ona dobro. Sve svoje slobodno vrijeme provodila sam čitajući i informirajući se o tome što mogu očekivati u kojem tjednu, kako ide razvoj fetusa, kako izgleda porođaj, što je sve potrebno nakon.
Katkada sam imala osjećaj da samo o tome razmišljam i da je sve drugo oko mene postalo daleko i nebitno. U početku trudnoće najvažnije mi je bilo da prođu ona prva tri mjeseca za koja mi je sa svih strana rečeno da su najriskantnija. Kasnije više nisam slušala tuđe savjete i mišljenja, samo svoju bebu koja je svaki dan sve jače udarala i davala mi do znanja da u meni nešto lijepo raste. Tijekom cijele trudnoće puno mi je pomogla i potpora muža, koji je stalno širio pozitivnost i uvjeravao me da će sve biti u redu.
Termin je bio baš između Božića i Nove godine, i brzo je došao i taj trenutak zadnjih pregleda i finalnog iščekivanja. Bila sam jedna od onih sretnica koja je cijelu trudnoću prošla bez ikakvih komplikacija, mučnina, oticanja, a sada je još slijedio porođaj. Iako smo muž i ja išli na tečaj, jer je i on htio nazočiti tom magičnom trenutku, mislim da ni jedna žena ne može znati što je očekuje taj dan. Ne postoji priprema, članak ili video koji može opisati kako će izgledati tvoj porođaj. I to je ono što je meni bilo i najdivnije u svemu tome – ta spoznaja da je svaki porođaj toliko osoban i individualan.
Dori se nije žurilo, zakasnila je punih sedam dana, a ja sam sve to vrijeme pokušavala ostati što više pribrana i stalno sam osluškivala svoje tijelo čekajući taj slavni početak trudova. Mama i baka su me zvale svaki dan i stalno ponavljale kako u našoj obitelji žene rađaju nevjerojatnom lakoćom i da se ništa ne brinem jer da neću osjetit nikakvu bol. Meni je to zvučalo posve nevjerojatno – jer svi pričaju da boli, ali da sve zaboraviš kad ugledaš svoje dijete. Bez obzira na sve te priče, samu sam sebe stalno uvjeravala kako će sve proći u redu i da priroda zna što radi. A bilo mi je bitno imati prirodan porođaj, i jedino čega sam se užasavala bile su priče o skakanju po trbuhu, rezanju i vakuumu. Čvrsto sam odlučila da ću dati sve od sebe da izbjegnem bilo koji od tih scenarija.
Trudovi su krenuli ujutro, lagano i ne tako često. Kako je odmicao dan, tako su se i kontrakcije pojačavale i postajale sve učestalije. Dan sam provela na pilates-lopti i svaki trud prohodala i prodisala što sam bolje mogla. Nije me ništa previše boljelo, čak ni kad su počeli trajati duže i dolaziti sve češće. Pošto mi vodenjak nije puknuo, odlučili smo otići u bolnicu oko 21 navečer, kada su trudovi bili otprilike svakih osam minuta. U bolnici su mi na vratima odjela odmah rekli da sam došla prerano jer sam prvorotkinja i da ti moji „trudovi“ nisu ni blizu onih pravih. Pitala sam se kako to izgledaju ti pravi trudovi kad ja cijeli dan osjećam nešto što nikad prije u životu nisam. Sestra mi je rekla da dođem kad više ne budem mogla hodati jer da je pravi trud onaj kad mi se tijelo cijelo zgrči. Tu noć vratili smo se kući, nestrpljivi jer već neko vrijeme sanjamo dan kada ćemo upoznati svoju bebu.
Sutradan u potpunosti isti scenarij kao i dan prije. Čekam da me počne boljeti jače, ali kako vrijeme prolazi, ne osjećam nikakvu jaku bol. Samo brojim minute koje su sve kraćeg razmaka između trudova. Opet oko 21 sati uvjerena sam da su mi trudovi svakih pet minuta i da osjećam nešto jače grčeve kroz koje je teže hodati. No i dalje se ne osjećam ni iscrpljeno niti me išta previše boli. No toga me puta ostavljaju u bolnici jer sam šest dana izvan termina, a muža šalju kući s porukom da ne dođe prije jutra, jer je još rano.
Spajaju me na ctg i pričaju kako me čeka barem još 12 sati do porođaja jer sam se tek počela lagano otvarati. Meni kroz glavu prolazi kako ne vjerujem da su u pravu i stvarno osjećam da bi uskoro mogao krenuti porođaj. Nakon nekog vremena skidaju me s ctg-a, i to isključivo na moje inzistiranje. Ionako me pomalo živcira što mi tvrde da je beba premirna i da su trudovi skoro pa nepostojeći.
U predrađaonici žena do mene treći put moli sestru nešto protiv bolova, jedva diše i govori mi kako je tu od jutra. Bilo je negdje oko 23 sata, ja sam hodala po sobi i samo disala kroz svaki trud. Nisam se ničim opterećivala. Bilo mi je žao te cure na krevetu koja je tako spojena na ctg lagano utonula u san pod utjecajem lijekova. Izgledalo je da ju stvarno jako boli.
Sestra je došla u sobu oko ponoći i rekla mi da me mora ponovo spojiti na ctg, a ja sam upravo bila odlučila malo zaspati i po treći put odbiti sredstvo protiv bolova. Valjda sam izgledala previše odmorno i smireno pa nisu smatrali potrebnim provjeriti otvaram li se.
Međutim, nedugo nakon toga osjetila sam baš jaki grč koji je dolazio iz noge prema trbuhu. Pozvala sam sestru, koja je u čudu gledala u moj vodenjak koji je odlučio izaći, a ne puknuti, te ga je ona rukom pukla i hitno me odvela u rađaonicu. Trebalo je točno deset koraka da dođemo dotamo, a ona je već zvala na hitnu dežurnu doktoricu da dođe na porođaj. Srećom, muž je bio brži od doktorice pa je on uspio biti na porođaju jer se sve zbilo tako brzo da ni sama babica nije mogla vjerovati. I stvarno me nije boljelo – nevjerojatno ali istinito.
Naša prekrasna kći Dora otvorila je oči čim je izašla iz trbuha, a trenutak kad su mi je dali u naručje pamtit ćemo zauvijek. Zaljubili smo se u nju na prvi pogled, izgledala je tako prekrasno, savršeno oblikovana sa svoja 53 centimetra i 3690 grama. Od toga dana svaki trenutak s njom za mene je neprocjenjivo bogatstvo.
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– lipanj 2016. –
