Sve češće nam se događa da nam prijatelji, rođaci, poznanici odlaze raditi u inozemstvo. I ma gdje bili u bijelom svijetu, uvijek nam nedostaju, iako imamo i druge prijatelje. Oni, s druge strane, uglavnom imaju samo sebe i eventualno osobu s kojom su otišli. I uvijek volimo čuti njihove priče o bijelome svijetu! jednu takvu ispričala nam je mama Tanja Hrvatin Šimičić, koja sa suprugom i malenom Evom živi u Engleskoj. Na Instagramu je potražite na profilu @our_little_stories.
„Kamo ćemo? Njemačka? Engleska? Irska?“
Ta pitanja postavili smo si prije tri godine kada smo još bili samo dvoje mladih ljudi željnih novih iskustava. Odlučili smo se za Englesku. Nas dvoje i četiri kofera!
Tu smo!
Prva tri tjedna živjeli smo u hostelu i obilazili agencije odjeveni u odijela da izgledamo bogatije kako bi nam agencije iznajmile stan, jer je to jako teško kada nemaš preporuke prijašnjih agencija. Bez bankovnog računa ne možeš iznajmiti stan, a bez adrese ne možeš otvoriti bankovni račun. To je samo jedan od izazova s kojima smo se suočavali u početku.
Najprije posao
Suprug je već unaprijed dogovorio posao kao liječnik u bolnici, a ja, koja sam po struci odgajateljica, zaposlila sam se naknadno u Montessori vrtiću kao „viši odgajatelj“, odnosno qualified teacher jer u Engleskoj odgajatelji imaju nižu razinu obrazovanja od hrvatskih. Ono što je ovdje jako dobro svakako je standard koji određuje broj djece na jednog odgajatelja, a to je kod djece u dobi do tri godine jedan odgajatelj na troje djece. Kod nas je jedan odgajatelj na čak šesnaest beba.
Manje nam se svidjela engleska kultura koja prožima i obrazovni sustav, a to je jedna vrsta hladnoće i nepovezanosti. Nismo osjetili zajedništvo kao kod nas. Osim toga, jako se poštuju pravila i protokoli, što je tipično za Englesku. To je s jedne strane dobro, ali s druge dovodi do bavljenja papirologijom više nego s djetetom (ili u suprugovu slučaju – pacijentom). Kada dijete u vrtiću padne, odmah se ide po formular koji se ispuni, na iscrtanoj silueti tijela označi se gdje se dijete udarilo, i potpisuju ga dva odgajatelja koja su to vidjela. Vrtića je jako puno, potražnja velika, ali za svu djecu ima mjesta.
Nakon godine dana života na jugoistočnoj obali Engleske, supruga posao vodi u London. Tu sam se zaposlila kao nanny. Čuvala sam dijete u jednoj obitelji jer mi je to bilo plaćeno bolje od odgajateljskog posla. Da, ovdje vrtić zapravo košta gotovo koliko i plaća jednog odgajatelja, učitelja, tajnika, konobara…
Iznenađenje
Dva mjeseca nakon preseljenja u London nešto se počelo mućkati… Odlučili smo kupiti tester za trudnoću. I da, pojavile su se dvije crtice.
„Hoćemo? Idemo?“ ‒ pitanja su to koja smo si postavili istog trena nakon što smo vidjeli te dvije crtice. Srce vuče kući, zajedništvu, prijateljima, moru, druženjima. „Ajmo doma!“
Odlučili smo da se vraćamo kući. Ja sam išla tri mjeseca prije porođaja, a suprug je morao raditi još pola godine, tako da si je isplanirao godišnji odmor i roditeljski dopust oko mog porođajnog termina.
Do trudnoće
Do povratka u Hrvatsku trudnoću sam vodila u Engleskoj, i taj se proces poprilično razlikuje od hrvatskoga. Najprije javiš da misliš da si u drugom stanju i tada te naruče na prvi pregled s dvanaest tjedana trudnoće. Do tada nema pregleda. Tada, u tom dvanaestom tjednu, u bolnici ti naprave ultrazvuk i testove koji se i kod nas rade – međutim sve u jednoj ustanovi, točnije sve na jednom odjelu. Dakle, nema uputnica i šetanja trudnica kao kod nas. Sve zajedno imala sam tri ultrazvuka, i to posljednji dva do tri mjeseca prije porođaja, kada su mi rekli da je sve u redu i da se vidimo na porođaju. Jednom je mjesečno susret s babicom koja prati otkucaje bebina srca, upoznaje trudnicu s dojenjem, odgovara na sva pitanja, i s kojom se kreira plan porođaja (gdje želiš roditi i kako). Također, ako imaš urednu trudnoću, uopće nemaš susret s ginekologom. Ultrazvučne preglede odrađuju ultrazvučni tehničari.
Izbor
Za porođaj u Hrvatskoj odlučili smo se zbog većeg povjerenja u naše zdravstvene djelatnike i zbog obitelji koja nam može biti podrška u razdoblju nakon porođaja. U Engleskoj bih bila od jutra do navečer sama s bebom jer je radno vrijeme ovdje duže nego u Hrvatskoj. Suprug radi od 8.30 do 18.00 sati.
Sada, kada sam probala porođaj u Hrvatskoj, mislim da bih za sljedeći birala Englesku. Zbog toga što sam zagovornik prirodnog porođaja. Beba najlakše iziđe u položaju čučnja i u atmosferi koja nalikuje na dom, jer uvjeti u kojima žena rađa direktno utječu na izlučivanje hormona koji olakšavaju porođaj. U Engleskoj postoje tri opcije porođaja: kod kuće, gdje ti besplatno dođe babica, u ustanovi koja nije bolnica te koja nalikuje više na dnevni boravak (gdje bilo tko može prisustvovati) i u bolnici. Mislim da bih i ovdje mogla imati mnogo prirodniji porođaj. U riječkom se rodilištu može roditi čučeći ili u vodi, ali ne i ako želiš darovati matične stanice. Zbog toga sam morala roditi ležeći na leđima, što smanjuje porođajni otvor, i što je za mene zadnja opcija.
Nego, stali smo kod preseljenja u Hrvatsku. Kada je suprugu završio proces edukacije, nastavio je raditi u Engleskoj i s Evinih pet mjeseci, odnosno u studenomu prošle godine, odlučili smo ipak još malo otići, iz financijskih razloga, da uštedimo novac za prvu nekretninu.
Odabrali smo maleni gradić Ashford, u predivnom, najzelenijem dijelu Engleske – Kentu, koji je pogodniji od Londona za mirniji obiteljski život, a vrlo mu je blizu. U istom gradiću još su četiri hrvatske obitelji s kojima se često družimo.
Samo mama
Trenutačno sam full-time mama, baš zato što mi se financijski, u odnosu na cijenu vrtića, ne isplati raditi i što smatram da je za Evin razvoj bolje da je još uvijek s roditeljima (do druge godine). Mnoge mame u Engleskoj ne rade svih pet dana u tjednu ni puno radno vrijeme. Ovdje je radno vrijeme vrlo fleksibilno, što omogućuje više vremena provedenoga s djecom. Također ima jako puno aktivnosti za roditelje i djecu, besplatnih i koje se naplaćuju. To su, primjerice, senzomotoričke igre, poligoni u dvoranama, čitanje priča, pjevanje… Majke na takve aktivnosti krenu već i s djecom u dobi od tri do četiri mjeseca kako bi boravila u novom i poticajnom okruženju.
Povratak u Hrvatsku
U proljeće iduće godine namjeravamo se vratiti u Hrvatsku, gdje Eva nemjerljivo više uživa svakodnevno okružena bliskim ljudima koji ju vole. Glavni je razlog zašto smo odabrali život u Hrvatskoj naspram financijskog blagostanja Engleske ‒ kultura življenja. Odnosno, u Engleskoj ne uspijevamo živjeti vrijednosti koje cijenimo. Nedostaju nam zajedništvo, obitelj, prijatelji, toplina odnosa, neplanirana spontana druženja i kave. Za mene je posebice važno da Eva odrasta u okruženju zajedništva te da ima dovoljno vremena uživati u djetinjstvu. Naime, u Engleskoj škola počinje s četiri godine. To znači da djeca već u toj dobi sjede u klupama, što vrlo često uključuje frontalni oblik rada. Takav se način rada kosi sa suvremenim spoznajama o ranom učenju i razvoju djece.
Obitelj je najvažnija
Želimo da Eva doživi ljepotu druženja s ujacima, tetkama, bakama, djedovima, sestričnama i bratićima, da doživi kulturu zajedništva koja je tako predivna u Hrvatskoj i da osjeti da su njezini roditelji povezani s njezinim odgajateljem/učiteljem. Želimo njegovati njezinu individualnost i emocionalnu inteligenciju za razliku od stavljanja fokusa na disciplinu, strogo praćenje pravila i protokola u engleskom školstvu. Pritom ne mislimo da su poštovanje pravila i disciplina neminovno loši, ali bitno je sagledati širu sliku cjelokupnog razvoja djeteta. Nama je mnogo važniji sadržaj od forme. Drugim riječima, ako se provodi aktivnost pjevanja, u redu je ako neko dijete ustane sa stolice i krene plesati.
Sretni smo što možemo birati. Mi smo odabrali. ♥
Tekst: Tanja Hrvatin Šimičić
Instagram: @our_little_stories
Foto: privatni album
