Svaka će mama reći da se sjeća trenutka kad je svaku svoju bebu prvi put primila u ruke. Ova mama ne može se sjećati svake bebe koju je prvi put primila u ruke, jer ih je jednostavno previše. No, sigurni smo da se sjeća svojih triju beba. Zvuči kao zagonetka? Rješenje je – primalja! To je zanimanje naše moderne mame, Višnje Ivanšić, čiji su posao i hobi usko povezani prije svega s bebama.
Primalja ste u vinkovačkoj bolnici. Je li to, kako neki kažu, i najteži i najljepši posao na svijetu?
Biti primalja je poziv, jednostavno ljubav prema novom životu, čast što pristvuješ prvom udahu, plaču, suzama… Svaki put čisto oduševljenje kao i prvi put, neopisivo, čudesno, posebno, i doista uživam u svom poslu.
Možete li nam u nekoliko rečenica opisati posao primalje?
Primalja je osoba koja je tu za sve žene i djevojke, ne samo kod porođaja. Pomaže savjetima kako da si trudnica olakša eventualne tegobe, savjetima i podrškom u rađaonici gdje se doista događa nešto čudesno. Prisutni su bolovi, ali porođaj se ne događa svaki dan i ne puno puta u životu, i primalja je tu da rodilji bude podrška i, naravno, da se uz liječnika brine o svemu, da sve prođe kako je najbolje za mamu i bebu.
Ima i onih tužnih trenutaka, kada tugu dijelimo zajedno sa ženom. Na sreću, oni su rijetki.
Primalje su s trudnicama od početka trudova do prvoga plača. Postoji li nešto što želite da trudnice znaju, a često ne znaju ili se ne snađu u trenutku?
Takve se situacije događaju spontano, u trenutcima kada rodilja misli da više ne može jer nije svjesna koliko je snažna. Mi smo žene čudo, preživimo najteže, a plačemo zbog sitnica!
Kako ste, u duhu svog posla, doživjeli kad ste svoje troje djece prvi put primili u ruke?
Tri trudnoće, tri potpuno različita porođaja, situacije, ali svaki put oduševljenje i olakšanje što je prošlo sve u redu, što sam čula da plaču i da imaju sve što trebaju.
Možete li nam predstaviti svoju djecu?
Tamara ima 13 godina, završava 7. razred osnovne škole i ide u glazbenu, voli svirati, fotografirati, i ona je moja velika cura koja uz tatu brine o najmlađoj, Neli (dvije i pol godine), dok mama kupa druge bebe na poslu (zasad joj tako najlakše prolazi opis moga posla). Nela je jedna turbo aktivna djevojčica koja „vozi“ 300 na sat. Vedran je moj osmogodišnji sin, završava drugi razred osnovne škole i predano trenira tae-kwon-do.
Osim posla primalje, imate i jedan zanimljiv hobi, također vezan za bebe. O čemu se radi?
Izrađujem Bebičice, platnene papučice za bebe, djecu, a sada već i za mame i tate.
Majka ste i poduzetnica u Slavoniji – regiji koja najgore trpi ekonomsku krizu. Kakav je život u Slavoniji? Ipak ste vi lijep primjer opstanka usprkos svemu.
Suprug i ja odlučili smo da ne idemo nikamo, tu smo, tu su nam roditelji, prijatelji. Suprug s prijateljem ima građevinsku firmu koja zapošljava 15-ak radnika, ja volim svoj posao tu gdje jesam. Ni u Njemačkoj ni u Irskoj, nigdje u svijetu nema što je ovdje. Žao mi je svih koji su otišli. Iskreno se nadam da će se nešto promijeniti i da će se svi vratiti. Vječni sam optimist što se toga tiče.
Kako ste započeli svoj hobi?
Kada je Nela imala četiri mjeseca, išli smo na put, sve je bilo spremno, ergonomska nosiljka, odjeća, kapa, ali nije imala cipele. Tada sam imala naslijeđeni šivaći stroj od pokojne bake, koju sam uživala gledati dok šiva, pa mi je došla ideja da bih joj mogla napraviti neke papučice koje su kao čarape, a izgledaju kao cipele. Jedne, druge, treće i nastale su Bebičice, pamučne papučice rađene od dizajnerskih platna i tkanih marama. Kako sam ih radila svojoj djeci, djeci prijateljica, tako se to i proširilo, nakon toga nastala je domaća radinost. A ja još uvijek kao da sam u snu, iznimno mi je drago da Bebičice vole i djeca i roditelji.
I posao i hobi vezani su za djecu. Umorite li se ikada?
Svaki dan je drugačiji, trudim se izbalansirati sve, nekada ide, a nekada ne… Djeca i obitelj na prvom su mjestu, posao je u smjenama, a Bebičice izrađujem kad sam slobodna i kada je Nela u vrtiću.
Nekada nešto kasni i kiksa, ali pomognu mi moji stariji klinci. Iskreno, kada je vrijeme za odmor, nekako mi postane dosadno.
Što biste rekli, je li Vašim klincima zanimljivije to što im je mama dizajnerica ili primalja?
Mama je mama… to ipak najviše vole. Ali da, primalja!
Možete li nam opisati jedan svoj radni dan?
Uh! U sedam ustajanje, vožnja iz Gradišta u Županju u vrtić, kući, pa kućne obveze, dok stroj za vez radi jednu boju, spajanje, krojenje, šivanje. Onda u glazbenu školu, također u Županju pa nazad, pa natrag za stroj, pa u poštu poslati pakete, onda, ako ne ode suprug ili moja mama, po Tamaru u glazbenu, potom ručak. Dok je gotov ručak, po Nelu u vrtić, pa sam ili noćna ili, ako sam slobodna ‒ druženje s djecom. Vožnja Vedrana na trening, pa onda kupanje, spremanje Nele za spavanje, zatim ide jedno od nas po Vedrana s treninga, i onda se onesvijestimo. Nije tako naporno, samo je užurbano. 🙂
Razgovarala: Lucija Anić
Foto: privatni album
