Divno je sjetiti se lijepih stvari. Još kada se sjetiš i izmami ti osmijeh na lice, dan ti se čini još ljepšim. U trenutku dok pišem svoju priču, razmišljam o sutra, jer sutra moje dijete navršava pola godine.
I da… u krugu svoje male obitelji slavit ću njegovih pola godine!
Na pamet mi odmah padaju pedijatri i doktori koji nekako na bilo kojem pregledu postavljaju pitanje: "Je li Vam to prvo dijete?" Često me to pitanje izbaci iz takta. O svom djetetu brinut ću se isto, bilo prvo ili peto. I svakome ću slaviti pola godine, jer sam do svog djeteta došla teškim putem u 30. godini. No, to je tek prošlost ‒ idemo na ljepši dio.
Nakon što je test pokazao plus velik kao kuća, suprug i ja skakali smo od sreće. Iako sam na početku bila na strogom održavanju trudnoće, zbog ranijih zdravstvenih razloga, ona je nakon tri mjeseca prolazila u ideali. Niti jedno povraćanje, spavala sam kao dijete, čistila, hodala, šetala i, osim što sam se debljala i na kraju dobila žgaravicu, sve je bilo idealno. Suprug i ja smo u međuvremenu završili tečaj kako bi bio sa mnom na porođaju. Kontrole trudnoće bile su redovite i navodno idealne. Idealne? Poslije će se ustanoviti da baš i nisu bile takve. A onda je došla ta subota… 18 dana prije termina.
Bili smo u šetnji nama omiljenim Cavtatom. Već smo se spremali kući kada sam osjetila da nešto nije u redu. Bilo je već kasno poslijepodne. Nazvala sam bolnicu i sestrama objasnila sve. Rekle su mi da odmah dođem jer je subota. Stvari su bile već spremne i suprug me dovezao na pregled.
Prvo su sestre vijećale da mi je ispao sluzni čep i da će me poslati doma. Kada je doktor došao, pregledavao me otprilike 45 minuta. Iskreno, nije mi se to sve svidjelo jer sam imala osjećaj da traje predugo. U jednom je trenutku rekao: "Idemo na carski rez!" Totalno sam se pogubila. Tko? Ja? Što? Kako? Pa moja trudnoća je idealna! Nakon što mi je objasnio da imam potpunu placenta previa, bilo mi je jasno da izbora nemam. Uspjela sam samo upitati: "Kada?" Jedini odgovor koji sam dobila bio je ‒ "odmah!" Ništa me nije boljelo, samo su me prebacili na drugi krevet i gledala sam strku oko sebe.
Anesteziolog, sestre, doktori… skidali su me, nosili stvari, vozili amo-tamo, a ja sam se u svemu tome gubila. Sjećam se samo da sam nazvala supruga i rekla mu da za sat vremena dođe vidjeti naše dijete.
Bilo mi je žao jer zbog carskog nije mogao biti sa mnom, i naš je tečaj propao, a u istom mi je trenutku bilo smiješno jer se sve odvijalo takvom brzinom da sam bila našminkana, s lakiranim noktima, s mnogo ostalih malih sitnica koje su pri porođaju zabranjene.
Dobila sam spinalnu anesteziju i zbog toga sam čin porođaja mogu opisati vrlo zabavnim jer su doktori i sestre bili idealni. Nasmijavali su me i pričali viceve dok sam slušala udaranje i zveckanje različitih "alata".
Tada sam osjetila stisak na trbuhu i začula plač. Najljepši plač u životu. Bilo je 23.08 sati. Na svijet je došao Erik, 2500 g težak i 48 cm dugačak.
Priroda je htjela da ga rodim bez bolova i muke, takvom brzinom da se nisam snašla. Erik je bio nedonošče, malen i pothlađen, i zbog toga je morao u inkubator. Bio je ljubičast, umotan u plahtice i jako miran. Takvoga ga se sjećam.
Tada su ga odnijeli. A ja sam morala u krevet na oporavak. Rana nije boljela u tom trenutku u usporedbi s dušom. Ona se raspadala. Bio je sa mnom pola minute i odveli su ga. Nisam znala koliko dugo. Ta tri dana koje ga nisam vidjela činila su mi se najdužima u životu.
Prvi susret nakon porođaja s vlastitim djetetom, nakon tri dana, bio je prepun emocija. Suprug me uvezao na neonatologiju, svjesnu da zapravo ne poznajem svoje dijete.
Tada sam ga ugledala: majušnog, sklupčanog, čupavog i jednostavno prekrasnog. Pomislila sam kako je kao nacrtan. Suze su tekle same, duša se vratila na mjesto, a sva bol je prestala.
Ostale su rane gdje se Erik rodio. Rane su zacijeljele, a nastao je ožiljak najljepši na svijetu.
Moje je dijete sada već mali nestašni dječačić kojega sve zanima i koji voli svaku stvar probati je li fina. Mali dječak koji gleda crtiće i smije im se, koji pokušava puzati, iako još ne ide. Mali nestaško koji vraća velikim osmjehom kada mu pokažeš mrvicu ljubavi. Ali on još nije svjestan da ima mnogo više od te mrvice. Ima svu ljubav svoje mame i tate, koji će dati sve od sebe da zauvijek ostane sretan. Erik, vole te tvoji mama i tata!
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
