Onima malo starijima ime Krunoslav Klabučar poznato je posebno ako su ljubitelj famoznih Kauboja. No, ako Krunoslavovu sliku pokažemo vašoj djeci – bez zadrške će odgovoriti „To je onaj glumac!“ I bit će potpuno u pravu!
Razgovarala: Lucija Anić, Foto: Jasmina Cviljak
Ugostili smo glumca Krunoslava Klabučara koji već 19 godina glumi na pozornici dječjeg kazališta Trešnja. Ako ga niste gledali u Trešnji, možda ste njegov glas prepoznali iz mnoštva crtića u čijoj je sinkronizaciji sudjelovao, poput Tarzana, Auta, Aviona ili serije Soy Luna. No, osim što je glumac, Krunoslav je i tata – inače ne bi bio na ovim stranicama! Ima troje djece – Martu (16), Tomu (13) i Kristijana (5) koji mu se i pridružio na fotkanju u Trešnji.
Krunoslave, budući da smo uvod u naš razgovor završili sa spominjanjem Vaše djece, počet ćemo s njima. Možete li nam predstaviti svoju djecu?
Mogu pokušati, ali uzmite u obzir da su oni ipak „svoji“ ljudi. Kao otac uvjeren sam da poznajem svoju djecu, ali bilo je situacija da su mi njihovi učitelji ili treneri ispričali nešto o njima što nisam prije uočio ili bio svjestan važnosti toga. No da krenemo. Marta je gimnazijalka-odlikašica koja odbija ići na instrukcije iz predmeta koji zapinju jer „ona to želi sama“, svira violončelo i gitaru, prekrasno pjeva i crta, društvena je i komunikativna, uvijek vedra i nasmijana (susjeda mi je rekla da pjevuši u autobusu, a kad iziđe iz busa, raspali iz sveg glasa).
Tomo je s 13 godina već dva centimetra viši od mene. Totalna je flegma, teško ga je izbaciti iz takta, pun je viceva koje rado priča. U džepu uvijek ima karte za trikove i Rubikovu kocku koju složi za desetak sekunda, i jedno i drugo naučeno preko Youtube-a. Trenira streljaštvo dvije godine, i zid mu je već prekriven medaljama. Kadetski je prvak Zagreba, dvostruki. Kristijan obožava brojke i slova, čita, piše i računa (ako su veći brojevi, služi se abakusom). Krasno pjeva, brzo trči i ne voli gubiti. Voli se igrati sa starijima od sebe.
Vaša karijera i život obilježeni su djecom – umorite li se ikada?
Normalno da se umorim, ali djeca su veliki motivator za sve što činite u životu, a njihov osmijeh i zagrljaj vraćaju energiju u trenu.
Kod kuće imate cijelu generaciju djece. Primjećujete li neke razlike u njihovu odrastanju?
Svako dijete ima drugačije interese i potrebe. Između Marte i Tome mala je razlika u godinama, pa su razvili jako lijep odnos. Tomo se razvijao promatrajući stariju sestru, pa se počeo ponašati ozbiljnije od svojih vršnjaka, a budući da je imao dobar uzor, razvio je komunikacijske vještine. I danas se dobro slažu i provode dosta vremena zajedno. Čak su imali sastanke u Martinoj sobi koje su nazivali BDMP, što sam ja preveo kao „bratsko-sestrinski mutni poslovi“. Marta je rano počela crtati i pjevati, a Tomo je volio oružje. Ona se odijevala u princeze, a Tomo je na sebe stavljao ogrtače i vitlao mačem. Kristijan je opet priča za sebe. Već je s godinu dana prepoznavao brojke i slova, tako da danas čita, što mi uvelike olakšava uspavljivanje jer umjesto da ja njemu čitam, on meni čita priču za laku noć. Za razliku od Marte, ne voli bojice i teško ga je nagovoriti da nešto nacrta, ali zato voli igrati Uno.
A sada malo o vašoj karijeri. Kako ste se zainteresirali za glumu? Kako je sve počelo?
Počelo je rano, već u predškolskoj dobi. Od prvoga osnovne bio sam u školskoj dramskoj grupi, kasnije u dramskom studiju u ZKM-u, gdje je uslijedila i prva profesionalna predstava, pa je Akademija bila logičan nastavak. Zato vam ne znam odgovoriti kako sam se zainteresirao. To vam je jednostavno ljubav.
Osim što ste glumac, posudili ste glas likovima u mnogim crtićima. Možete li nam opisati proces sinkronizacije? Kako se pripremate za glasovnu ulogu?
Kod sinkronizacije najprije morate poslušati original. On vas određuje, a što je prijevod bolji, to vam je lakše. Ali zbog razlika u jezicima, zna se zakomplicirati. Pogotovo kad imate španjolski original. Oni baš „melju“, brzo otvaraju usta i izgovaraju puno riječi, pa nema šanse da se to ponovi na hrvatskom, ali zato je slađe kad uspijete. Kad se radi crtani original, najprije glumci snime glasove pa se prema njihovim usnama animiraju likovi, a mi moramo pratiti njih i u trajanju, i u energiji, i u emociji. Kad uspijete sve to, imate razloga biti ponosni. Zagreb ima nekoliko jako dobrih studija, čiji su zaposlenici već vrlo iskusni i kreativni, pa je s njima pravi gušt raditi.
Prepoznaju li Vas djeca po glasu i stasu?
Više po stasu, ali djeca prijatelja često me traže da im nešto kažem kao Gregorio iz Violete ili neki drugi lik koji im je trenutačan favorit. Zabavno im je čuti glas koji povezuju s drugom osobom, kako ga izgovara netko koga znaju.
Dolaze li Vas Vaša djeca gledati u predstavama? Kritiziraju li Vas?
Naravno da dolaze, i ja sam im uvijek super. Redovito su u kazalištu, ali su pristojni kritičari. Obazrivi su, no ne srame se pitati ako nešto ne razumiju ili reći da im se nešto ne sviđa. A mislim da je to jako dobro jer je važno naučiti izraziti svoje mišljenje.
Nedavno je u Trešnji premijerno izvedena predstava Maša i klaun, posvećena hrabroj i bolesnoj djeci, te Crvenim nosovima. Koliko je kazalište važno u takvim situacijama, kad djeci treba dati snagu i maknuti im misli s lošega?
Jako je važno jer nas dira duboko i na često neshvatljive načine daje nam odgovore i na nepostavljena pitanja. Ali meni je u cijeloj priči drago da sam se imao prilike upoznati s Crvenim nosovima koji to rade u neposrednom kontaktu s onima kojima treba radosti i opuštanja. Njihove su priče i iskustva jako dirljivi, i stvarno cijenim njihovu misiju i trud da u bolnice donesu smijeh i tako djeci i roditeljima, vjerujem, olakšaju barem malo boravak u bolnici.
Intervju je u cijelosti objavljen u časopisu Mama&Beba (izdanje za svibanj 2019.)
