Otprilike tri godine nakon rođenja našeg prvog sina, suprug i ja počeli smo razgovarati o proširenju naše obitelji još jednim članom. U našim očima to je bio dovoljno razdoblje da sinu jedincu pružimo svu našu brigu i pažnju, ali i da zaboravimo sve one poteškoće uzastopnog noćnog buđenja do sedam-osam puta tijekom svake noći, dojenja, uvođenja hrane, skidanja pelena, adaptacije i svega ostaloga.
Nakon zapravo vrlo kratkog vremena pomislila sam da sam trudna. Dogovorila sam liječnički pregled nakon dva napravljena testa, od kojih je jedan bio negativan, a drugi pozitivan, no jedno popodne dogodilo se ono čega se svaka trudnica pribojava u ranoj fazi ‒ prokrvarila sam. Iako vidljivo manje uzrujana nego kad sam se našla u istoj situaciji u prvoj trudnoći, krenula sam redom zvati privatne ginekološke ordinacije koje me mogu odmah primiti u pola sedam navečer a da ne moram nužno u Petrovu bolnicu.
Baš je simpatično kad se sjetim jednog razgovora: telefon zvoni, gospođa se javlja i ja joj lijepo smireno govorim: „Dobar dan, molim vas trebala bih pregled odmah danas ako me možete primiti, trudna sam otprilike sedam tjedana i prokrvarila sam prije pola sata…“ (utorak je 5.6.2012.), a gospođa ljubazno kaže: „Ma proći će to, ne brinite se… Evo, možemo vam ponuditi termin sljedeći ponedjeljak u 14 sati. Odgovara?“
Zahvalim i poklopim slušalicu, ali nekoliko minuta kasnije iz iste ordinacije zove druga gospođa, ispričava se jer je kolegica još neiskusna i javlja mi kako me ginekologica čeka u ordinaciji, samo polako i smireno i da odmah dođem. Izlazim iz kuće, sjedam u auto, razmišljam o svemu što mi se sada može dogoditi, što će mi reći… raditi… zašto se to dogodilo…
Stižem u ordinaciju, obavim razgovor i pregled i s nestrpljenjem čekam. Trudnoća je, i tu nema govora, međutim liječnici se čini da na UZV vidi i hematom pored toga, ali ne može točno odrediti jer je sve još jako rano, ali je pretpostavka da je, i govori mi smirenim glasom: „Gospođo, ovo kod vas je vjerojatno hematom, to vam još ne mogu garantirati jer je trudnoća rana. Dva su moguća scenarija: jedan je da će hematom nestati a plod ostati, a drugi je da će plod nestati uz hematom. To ćemo vidjeti za otprilike dva tjedna kad vas ponovo očekujem. Ako se krvarenje pogorša, molim vas da odete na hitni prijam u Petrovu bolnicu. Terapija utrogestanom bi trebala pomoći.“ Dižem se, zatvaram vrata, teturam do auta, razmišljam o tisuću stvari, o dva tjedna koja se čine kao vječnost… i odlučim potražiti drugo mišljenje!
Hematom? Ne, blizanci
Sutradan odlazim na pregled, nosim sa sobom jučerašnji nalaz, pokazujem liječniku, razgovaramo o trenutnom stanju i odlazim na UZV… Pokraj mene je medicinska sestra (sestra Mirjana) koja me dira po kosi, smirenim glasom me tješi jer primjećuje moju uznemirenost i strah. Liječnik radi UZV, gleda ekran, traži, mjeri… i tihim mi glasom govori: „Gospođo, vi zaista jeste trudni, ali sa sigurnošću ovdje nema hematoma. Ovdje je plod, jedan, a kolegičin hematom ‒ to je zapravo drugi plod. Gospođo, čestitam, nosite dva života u sebi, stižu blizanci. Vidite dvije gestacijske vreććć…“
Čujem ga da i dalje govori, suze teku niz obraze, gledam prema ekranu moja dva izvanzemaljca koja su u meni, briga se udvostručuje, smijem se, ne vjerujem… sestra skakuće pokraj mene… Taj trenutak pamtit ću cijeli život ‒ i radost mog muža dok s dva dignuta prsta izlazim iz ordinacije…
Reakcije bližnjih bile su podijeljene više zbog brige oko trudnoće i porođaja nego zbog dvostruke sreće i radosti.
Tanjur manje
Trudnoća je tekla mirno i opušteno, bila sam stalno u pokretu (i sin je tražio svoje svakodnevne aktivnosti), i vrlo brzo prošao je lijepi period u kojem sam svakodnevno uživala. No kako se približavao termin porođaja, moja okolina postajala je nervoznija, uplašenija, uznemirenija jer, kao, ipak je to dvoje djece.
Od 36. tjedna učestalo sam odlazila na kontrole u bolnicu, ali bi me svaki put, na čuđenje svih, vraćali. Anegdota koje se rado sjetim dogodila se u nedjelju. Trudna sam 39 tjedana i odlazim na pregled u bolnicu po ne znam koji put, torba se već standardno vozi zajedno sa mnom. Obavim sve, sve je u najboljem redu i liječnik me vraća doma. Dolazim k roditeljima koji su postavili stol za nedjeljni ručak samo za četvero: za sebe, mojega muža i sina, a za mene nisu, uz objašnjenje da su danas zaista računali da ću ostati u bolnici. Naravno, mama je donijela i meni tanjur!
No eto, kako se ništa zaista nije događalo niti pokretalo, u ponedjeljak 28. siječnja 2013. dogovoren mi je indukcijski porođaj u 40+1 tjednu blizanačke trudnoće iz straha da se nešto ne zakomplicira ako se još bude čekalo, jer je ipak prenesena blizanačka trudnoća.
Moje vježbe za okretanje beba u trbuhu urodile su plodom te su nakon obavljenih priprema, dripa i gela na svijet stigla moja dva smotuljka.
Porođaj je završen vaginalnim putem: dječak prvi glavom u porođaju, a djevojčica zatkom. Luka je rođen u 15.22 sata, težak 3700 g i dugačak 51cm, a Nika u 15.25 sati, teška 2590 g i dugačka 47 cm, uz tatinu podršku i stručni tim Petrove bolnice u Zagrebu. Ovdje moram izraziti veliku zahvalu doktoru Gordanu Zlopaši koji se otpočetka brinuo o mojoj trudnoći, budno pazio na svaku promjenu, donio na svijet moje blizance na način na koji sam priželjkivala i omogućio mi predivno iskustvo porođaja. Nakon tri dana izašli smo iz bolnice i pridružili se tati i velikom bratu, koji su nas s nestrpljenjem čekali. Sve ono poslije ‒ dojenje, buđenje, grčevi, plač, prohodavanje, skidanje pelena, neprospavane noći… sve duplo… i osjećaj da ponekad misliš da nema dalje jer si na izmaku snaga ‒ sve je to neka druga tema za neku drugu priču.
Na kraju, svaki je dan dvostruka borba i dvostruka radost. Ponovo sam rođena uz njih, čine me jačom, snažnijom. Uza sve one muke koje su svakodnevne i dvostruke, ne bih mijenjala sve što sam prošla ni za što na svijetu. Moj plavi dječačić i moja mala frčkava crna djevojčica ‒ dječica koja su toliko različita karakterno, osjećajno i fizički da su ponekad gotovo nespojivi, a u drugom trenutku mi se čini da jedno bez drugoga ne mogu, ta nevidljiva veza među njima kad jedan ode nekamo bez drugoga ‒ da mi je netko pričao, ne bih vjerovala…
Moja obitelj, moja djeca, to je moje sve ‒ moj crno-bijeli svijet!
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
