Evo i mamice!
Bilo je to 2008. godine, kad smo suprug i ja saznali radosnu vijest, nakon godinu i pol truda da postanemo roditelji. Test je napokon pokazao dvije crtice plave boje! Skakala sam od sreće, nazvala muža na mobitel i vikala mu kako ćemo dobiti bebu.
Isti dan nazvala sam svoju ginekologicu i dogovorila termin pregleda za dva tjedna. Stigao je i taj dan – pregled je pokazao isto što i kućni test za trudnoću, koja se samo mogla potvrditi.
Sve je bilo u redu i zakazala mi je sljedeći pregled za dva tjedna. Došla sam i na taj pregled, gdje je bio doktor na zamjeni. Legla sam na krevet za ultrazvuk i samo pratila doktora kako gleda u ekran i ne sluteći što slijedi. Nagnuo se na stolicu i prozborio čisto blago čujno: „Hmmm…“ Na to sam ja upitala što je, je li sve u redu. On mi je odgovorio da je sve u redu, i da eto vidi dva ploda. „MOLIM??? OZBILJNO???“ Odgovorio je „da, ozbiljno vam kažem“, okrenuo ekran i pokazao mi dvije male točkice.
Nije bilo veće sreće, i suze su same krenule… Sljedeće što sam čula bilo je doktorovo pitanje: „Jesu li to suze radosnice ili…?“ Nasmijala sam se i rekla: „DA, radosnice!“ I tako je završio pregled, a ja sam do doma bila u sedmom nebu. Nazivala mamu, muža, šogoricu, i na putu do doma srela svekrvu i obznanila joj da će postati baka dva puta, ha-ha-ha. Nije znala što mi reći. Uzela je mobitel i nazvala moga muža, sina svoga.
Svih devet mjeseci prošlo je kao podmazano, svaka kontrola bila je u redu, bebice su bile dobro, zdrave, razvijale se kao i ostale bebe. Ja sam podnosila trudnoću dosta dobro, kupala se na moru, sunčala, pred kraj sam oticala dosta u nogama i rukama, ali sve se to dalo prebroditi. I tako je malo po malo stizala zima, pa Nova godina i zakazan termin odlaska u bolnicu na takozvano čuvanje trudnoće s obzirom na to da je riječ o blizancima, nije mi to bilo baš jasno jer znam puno mama koje su doma dočekale porođaj.
Pitala sam doktore zašto moram ležati do termina koji je bio 19. siječnja. Rekli su mi da je malena u zdjelici dosta nisko i na zadak, mali je u redu, ali zbog malene moram mirovati, a znaju iz iskustva da to doma ne bi bilo tako (znaju, stvarno, toliko nas dobro poznaju, he-he).
I tako sam ležala deset dana i nestrpljivo iščekivala taj datum, ali doktor je dogovorio ranije termin – 12. siječnja – s obzirom na to da su bebe dosta velike i da je 39. tjedan u pitanju bio na taj dan.
I tako je krenula neprospavana noć, šetanje, razmišljanje, dopisivanje s mužem do kasno u noć, dogovaranje kad će doći ujutro. I napokon sam zaspala oko 3 i pol ujutro, a morala sam se probuditi u 6 ujutro. Uslijedilo je mjerenje temperature, tuširanje, spremanje stvari i odlazak u predrađaonicu na obradu prije operacije, koja je bila zakazana u 8.30 sati.
Doveli su me do operacijske dvorane, dali lokalnu anesteziju jer sam odbila opću – nisam htjela spavati dok moje male miškice dolaze na svijet, kad udahnu zrak i prvi put zaplaču… Sve sam to htjela doživjeti i slušati.
I tako je krenulo: prvo je curka izašla, stavili su ju do mene da ju pogledam, da ju poljubim, odveli je na pranje, pa ponovo natrag da stave narukvicu. Prvo što sam na maloj zamijetila bila je guuuuuusta smeđa kosica. A tad eto i mali stiže do mene! Gledam, poljubim ga i ugledam taj slatki predivni nosić koji je, eto, naslijedio od mene – od prve minute na ovom svijetu znala sam da je to moj nos. Stavili su i njemu narukvicu, i meni još jednu. Odveli su ih na obvezni sistematski koji se obavlja odmah nakon porođaja.
Ja sam ostala ležati, čekati da doktor završi operaciju, da me prebace na intenzivnu, gdje završe sve koje obave carski rez, ali samo na jedan dan, pa ih vode na odjel babinjača. Tako je i bilo: na intenzivnoj sam bila 24 sata.
Prvi dan nakon operacije donijeli su mi jedno po jedno dijete da ih stavim na ciku, da se malo gledamo… pa ćemo se vidjeti na odjelu. Došao je tatica koji je posjetio svoje miškice, bio je veseo i ponosan, a ja još više. I tako, oporavak je trajao u rodilištu punih tjedan dana, nakon dolaska kući još dva tjedna. To je moje lijepo iskustvo.
E sad ima još nešto! Za kojih pet-šest tjedana postat ću mama po drugi (čitaj treći) put. Ovaj put je jedna bebica, da. Moji tvinsići će dobiti sekicu… na koju već sad paze. Trudnoće su slične i isto toliko različite, s blizancima mi je bilo lakše, ne znam zašto, ali tako je. S druge strane, s njima sam više oticala, sada skoro pa ništa, jedino što se jako jakooooo znojim. Proći će i to, ovaj put neće biti carskog reza, ovaj put ću svoju curicu donijeti na svijet prirodnim porođajem (iako sam i blizance htjela, ali doktori nisu bili za to). Eto, toliko od nas za sada, nadam se da vam nismo bili dosadni. Puno sreće svim mamama! Neka uživaju u trudnoći, to je punih devet mjeseci, ali to tako brzo prođe da ne povjerujete.
Pozdrav od Ardiana, Ariane i mame (i bebice)
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
