04.03.13. – 2.00 sata
Spavam – otprilike kao top. Iz sna me budi mokra pidžama. O, Bože, popiškila sam se, to mi se još nije događalo, pomislila sam. Odlazim u toalet i presvlačim se, kad ono ups, popiškila sam se po čistoj pidžami koju sam taj tren obukla! Počinjem misliti – to je možda to? Nešto me zašarafilo, presvučem se ponovo i legnem. Nije prošlo ni pet minuta, opet grč, moram na wc. Sad sam već prilično sigurna da se radi o trudovima i laganom otjecanju plodove vode. Uzimam sat i počinjem bilježiti vrijeme ponavljanja tih grčeva. Sjedim u kupaonici i stiže novi. To je to, to je sigurno trud! Ponavljaju se svake 3-4 minute. Odlazim do kreveta, taknem supruga i kažem mu: „Muž, mislim da moramo u bolnicu, trudovi su krenuli“ i onako smrtno ozbiljna dodam: „Ali odspavaj ti još malo, odoh ja još na tuširanje.“
Naravno da nisam razmišljala o tome kako će suprug biti na sto muka – za par minuta on već spreman čeka da krenemo. Ne možemo tako brzo, kosa mi je mokra, trebam vremena. Mislim si: Bože, pa imam vremena, kažu ne ide to baš tako brzo prvi put (i bila sam u pravu). Napokon spremna, uzimam kofer da provjerim je li sve tu, i krećemo. Sjedam u auto i sjetim se da nismo kupili jednokratno odijelo, a to znači da Vedran ne može u rađaonicu. Ne razmišljam o trudovima nego o odijelu koje nemamo i kažem: „Muž, umjesto u bolnicu, prvo vodi u dežurnu ljekarnu po jednokratno odijelo.“ On, zbunjen, kaže: „Jesi ti sigurna da imamo dovoljno vremena? Pa prošlo je dobrih sat i pol otkako je sve to krenulo.“ Ali ja sam ustrajna i prvo kupujemo jednokratno odijelo. Sad smo potpuno spremni!
4.00 sata
Stigli u bolnicu, ulazim u rađaonicu, on ostaje vani. Priključuju me na CTG, vade krv, UZV… Ma to ide kao na traci! 37+6, 12 kg u plusu, BHSB pozitivna (kažu mi da ću primiti antibiotik tijekom porođaja i nakon njega te da postoji mogućnost da se i dijete rodi s infekcijom). CTG očitava trudove svake 2-3 minute, no otvorena sam samo 3 cm… Dobivam klistir kojeg sam se plašila, ali to je bio kako se kaže piece of cake!
6.30 sati
Smjestili su me u boks i odgovorili na moje pitanje – do izgona će proći vjerojatno još nekih sedam sati. Vedranu sam rekla da ode kući na par sati, ima još puno vremena, stigne natrag. Poslušao me pod uvjetom da mu javim najkasnije kad budem 8 cm otvorena da se vrati.
8.30
Ležim u boksu i trpim poprilično jake trudove, već pomalo pušem. Stigla je smjena i preuzima me neka crna doktorica (nije mi baš simpatična, ali nema veze; primalje, sestre i ostalo osoblje mi se zasad sviđa) i ponude mi epiduralnu. Otvorena sam četiri i pol centimetra – uzeti ili ne? Trudovi me polako trgaju i grčim se, i nekako mi je to poprilično zamarajuće, brojke na CTG-u skakuću do vrijednosti 150-160. Nisam sigurna da u takvim bolovima mogu izdržati još najmanje pet sati. Osim toga, ja se baš bojim igle, trebam se opet pikati?! Odlučujem se za epiduralnu…
9.00
Buše mi vodenjak i provjeravaju boju plodove vode. Zasad je sve u redu. Primila sam epiduralnu. Ništa me ne boli, pa gledam brojkice na CTG-u kako skakuću i mislim si: Možda bih trebala malo odspavati, skoro čitavu noć sam budna. Ne boli me ništa, stvarno je idealno vrijeme za san, ali previše sam uzbuđena, pa ništa od spavanja. Razmišljam kako ću roditi dva tjedna prije termina, sjećam se kako su mi na prijašnjim pregledima govorili kako nosim krupnog dečka, no zadnja je procjena bila oko 3.500 grama. Razmišljam o tome kako će moje dijete izgledati i jesam li trebala ispuniti Vedranu želju i složiti se da se beba zove Kristian – još uvijek nisam sigurna…
11.00
Dobivam novu dozu epiduralne, otvorena 7 cm. Muž me zvao 10-ak puta: provjerava kad da dođe, ali i dalje govorim kako ima još vremena.
13.00
Doktorica, ona crna, malo je zaboravila na mene, pa su prošla dva sata bez pregleda, ali sestra Biba daje sve od sebe i napokon dolazi dotična. I dalje 7 cm otvorena, epiduralna je sve usporila, vrijeme je za novu dozu i priključivanje na drip, trudovi su u intervalima od dvije minute.
15.00
Vedran šalje poruku: „Ja sam ispred vrata.“ I eto ga za par minuta. Epiduralna popušta, trudovi su sve jači, otvorena skroz, čekamo još samo par trudova da se beba spusti i uskoro se upoznajemo! Žedna sam jako jako jako, Vedran mi vlaži usta gazom, trudovi me bole na najjače i nisam sigurna kako ću, ali stišćem zube i pokušavam pravilno disati kako bih si olakšala.
16.15
Najednom komplikacije: malac se zaglavio, pokušavaju ga vratiti kako bi malo proširili porođajni kanal. Trpim bolove i ne mogu više, pa doktorica predlaže drugačiji način – ustala sam kraj kreveta, no taj moj malac nikako da prevali prepreku.
18.00
Umorna sam, pomiješanih emocija, ali moj limač još nije prevalio prepreku. Dolazi na red epiziotomija (i tog sam se bojala kao vraga, no uz te jake trudove skoro pa nisam ni osjetila). Mučimo se da beba napokon krene van i najednom je u boksu uz mene i supruga još nekoliko liječnika i docent. Nakon ponovljene epiziotomije u 18.25 na svijet dolazi moj mali štrumfač! Malo smo se uspaničili jer nije odmah počeo plakati, ali nakon čišćenja nosića, eto ga – plače – nema ljepšeg zvuka! Momentalno zaboravljam na bol i dobivam svog sinčića u ruke. Najljepši osjećaj – postala sam mama! Vedran i ja smo roditelji, rodio se naš Kristian! Moj mali dečko imao je ''samo'' 4500 grama i 54 centimetra – nije ni čudo da smo se toliko mučili oko izlaska, ali nema veze: imam svoju novu ljubav – ljubav na prvi pogled… najljepši spoj na slijepo J Zahvaljujem Vedranu što je bio sa mnom, što me bodrio, i molim ga da provjeri ima li bebač sve prstiće… je li sve kako treba. Moja beba je meni bila baš kako sam si zamišljala: mali bucko s puno kosice… Odmah smo uspostavili dojenje, mazili smo se i ljubili. Prisutnost mog supruga na porođaju samo je dodatno produbilo naš odnos i ništa mi ne može zamijeniti njegove riječi: „Majo, ja sam ga vidio onog trenutka kad se rodio – bio je ogromaaaan!“ Još uvijek je pod dojmom. Često mi kaže: „Ženo, bojao sam se za tebe, nije ti bilo nimalo lako…“
Idućih par dana u rodilištu, nakon što sam ja, vampirica, primila dvije doze koncentriranih eritrocitata (čitaj: krvi) i bebač prebolio žuticu, bilo je sve super. Za sedam dana stigli smo kući i od tada guštamo u svakom danu provedenom s našim malim pilićem…
P.S. Iako su prošle već skoro pune dvije i pol godine, još uvijek se sjećam svake minute iz rodilišta i hrabrim samu sebe da će idući put biti onako filmski: dođem u rodilište i za deset minuta izlazim s bebom.
Živi bili pa vidjeli. 🙂
Čekamo i vašu priču s porođaja na e-mail: redakcija@stampedo.hr
