Priču s porođaja mogla bih započeti već s onom prekrasnom nedjeljom kada smo saznali za trudnoću – tjedan dana prije vjenčanja. Uz sve uzbuđenje i veselje oko svadbe, tud' još i ta slatka crtica na testu za trudnoću. Moram priznati, s obzirom na godine i prvu trudnoću, bila sam sretna trudnica s urednim nalazima i sve, kak' bi rekli, po školski.
Unatoč tome, ne mogu reći kako nisam previše razmišljala o porođaju, dapače, čak sam se pomalo i bojala, iako sam se trudila ne čitati forume i slušati loša iskustva s porođaja, što od prijateljica iz prve ruke, što od ljudi s onim pričama „rekla-kazala“. Jednostavno sam se fokusirala na misao sve će biti u redu. U kojoj ću bolnici roditi nije bilo dvojbe: Petrova je bila logičan odabir… kao da druga rodilišta i ne postoje. Nisam htjela čitati ni o rodilištima jer em je Petrova bila vezana uz moju ginekologinju koja mi je vodila trudnoću, em smo muž i ja zaključili da ako dođe do nekih problema (nedajbože), i tako te vode u Petrovu, pa bolje odmah biti u „tvornici“… Kaj je ziher, je ziher. 🙂
Termin nam je bio 10. ožujka … Mala ribica se čekala s veseljem. Silno sam željela doživjeti pucanje vodenjaka i trudove, čak sam muža 100 puta zadnjih tjedana pitala: „Hoćeš čuti telefon kad te zovem?“, „Hoćeš moći izjurit s posla?“, „Što ako ćeš imat' obuku ili sastanak?“… (Mislim da sam mu malo išla na živce, al' ipak mi je to bila prva trudnoća, a u meni su se miješali osjećaji straha i sreće, moglo mi se oprostit'). No kako god, 10. ožujka je stigao… i prošao, a mala ni da mrdne prema van… Mrdala se lijevo-desno, ali prema „vratima“ nikako. Na zadnjem pregledu smo dogovorili s ginekologinjom da ćemo princezu, ako sama ne odluči izaći, malo potjerati. Dali smo joj fore do vikenda da odluči hoće li sama ili „na silu“ , ali kako god, vrijeme je da izađe jer smo bili sve nestrpljiviji u slatkom iščekivanju. Tih dana, pred vikend, prehodali smo cijeli donji i gornji grad uzduž i poprijeko ne bih li se otvorila… Nisam u cijeloj trudnoći toliko hodala kao tih zadnjih nekoliko dana, i to s velikim osmijehom na licu jer sam znala zašto hodam. No… ništa.
Kako je već bilo 40+5, odlučili smo da je to to. Idemo na inducirani, a strah… nestao je!
Subota, 15. ožujka. Dan D. Muževoj mami rođendan. Vikend. Dovoljno razloga za rođenje jednog novog, dugoočekivanog života.
Sretan rođendan, baka
U 6 sati stigli smo u Petrovu. Obavili sve pretrage i pripreme, moja ginekologinja dr. Marina pojavila se iz noćne, puna veselja i optimizma, kakva je i bila cijelu moju trudnoću. Dobila sam gel. I povratka više nije bilo…
7.30 sati… pravo vrijeme da se nazove baka i čestita joj rođendan. Muž zove, telefon zvoni, baka se javlja. Iznenađena ranojutarnjim pozivom. „Baka, sretan ti rođendan! Mi smo u Petrovoj!“ S druge strane čuo se smijeh i brisanje suza… suza radosnica.
Krenuli smo prema rađaonici praćeni laganim bolovima, smjestili su me u boks, raskomotili smo se, izvadili sve potrebne rekvizite, vodu, špricalicu za osvježenje, labelo, mobitel… i čekali. Bolovi su bili sve jači. Nisam baš mimoza, ali s obzirom na to da je to bio tek početak, bojala sam se kakav bude kraj. Dr. Marina je došla pogledati kakvo je stanje, cool zaključila da budem do navečer tu, predala me u sigurne ruke i otišla doma na spavanje.
Oko 10 sati stigla je anesteziologinja kako bi mi dala epiduralnu. Toga sam se najviše bojala. Supruga je molila da izađe. Ukopala sam se ko iguana. Sjela, opustila, ne mrdala… ali epiduralnu mi nije uspjela dati. Osjetila sam jaku bol, jauknula, anesteziologinja je čak povikala na mene nek' ne jaučem jer to ništa ne boli. Jok, jauknula sam iz zabave! To me jako razljutilo jer se ponijela vrlo hladno i neprofesionalno. Zasmetalo ju je što epiduralna nije uspijela, a toliko me zaboljelo, pa kad me već pikala, da je bar pogodila, nego eto, ispalo kao izlet. Ne znam joj ime i prezime, na žalost.
Ništa od epiduralne
Muž se vratio u boks, priopćila sam mu vijest o epiduralnoj. Sjeo je pokraj mene, primio me za ruku i čekao. Mislim da mu nije bilo svejedno. Dali su mi drip, i krenulo je… kap po kap… trud po trud… sve jače i jače. Bila sam okrenuta na bok, držala ga za ruku, stisnula zube, boljelo je sve više i više… To je trajalo i trajalo… bilo je oko 12-13 sati… izgubila sam pojam o vremenu. A gdje je večer, kako je prognozirala naša Marina. U jednom trenutku sam rekla da ja više ne mogu… Kasnije mi je rekao da se prepao skroz, da ja to neću moć izdržati. Zaboravili smo da sam ja ipak žena i kao takva mogu sve, pa i izdržati najgoru bol. Oko 13.45 sati došla je doktorica koja me porađala, bacila oko na stanje, rekla mi da se okrenem, da stisnem zube još dva-tri puta i da krećemo s porođajem. Odjednom pun boks, muving… muž s druge strane, ja na leđima….
14.08 sati – Luka Veronika je rođena! Dali su mi ju na prsa, malu, smežuranu, ljubičastu crnokosu lutkicu. Njezinim rođenjem i ja sam ponovo rođena. To je najljepše iskustvo koje sam doživjela. Ne bih ga mijenjala za ništa na svijetu. Nisam se smijala, nisam plakala, samo sam osjećala neku čudnu toplinu koja me obuzela. Nisam mogla odrediti što je to jer sam bila pod utjecajem lijekova i izmučena od porođaja, ali ipak… osjetila sam da se dogodilo nešto veliko, nešto što će promijeniti moj život zauvijek.
Dok ovo pišem, plačem, tada nisam… No drugi dan je ljubav planula, i svakim je danom sve jača. Taj osmijeh, taj pogled, te ručice oko moga vrata bez kojih više ne mogu, i ne znam kako sam živjela bez njih 37 godina.
Hvala mom Robertu što je bio i što je želio biti uz mene tijekom porođaja. Da nije bilo njega, ja ne znam kako bih sama, i stvarno se divim svakoj ženi koja kaže: "On će mi samo smetati" – i ode sama na porođaj. Hvala dr. Marini Ivanišević koja je vodila našu trudnoću.
I hvala našoj Luki što nas je odabrala za roditelje. Volimo te, ribice naša!
Čekamo i vašu priču s porođaja na e-mail: redakcija@stampedo.hr
