Odlučila sam roditi na moru. Termin je bio sredinom srpnja, muž dobio sezonski posao na Visu, pa je splitsko rodilište bilo realno rješenje.
Ipak, imala sam ideju o kućnom porođaju, skroz prirodnom, međutim ostatak obitelji se s time nije složio, tako da podršku nisam dobila. U našoj zemlji nešto tako predivno čak nije ni legalno, pa je, kao što sam već spomenula, splitsko rodilište bilo realno rješenje. ''Čak je i Severina tamo rodila'', ''Nemoj biti luda, kakav kućni porođaj, što ako dođe do komplikacija?''… samo su neke od rečenica koje sam slušala. Ipak, nije sve bilo tako crno.
Deset dana prije porođaja evo mene u Splitu s otoka, smještena u ugodnom stanu muževe rodbine. Bili su zaista divni prema meni. Došao je i dan D. U 6 ujutro sam se probudila u mokrom krevetu – pukao vodenjak. Htjeli su me odmah odvesti u bolnicu, bila sam spremna, međutim rekla sam da bih voljela malo pričekati da se trudovi razviju te da se uredim za bolnicu.
Oko 8 je već nastala lagana panika u kući pa sam pristala da me odvezu. Trudovi su već bili počeli. U bolnici su me lijepo primili, obavili pripreme, a mom veselju nije bilo kraja kada sam shvatila da je taj dan bila u smjeni babica daljnja rođakinja moga muža i moja poznanica (čak i mojih godina ). Nisam bila pretjerano otvorena – prst i pol. A trudovi su bili dosta jaki.
Do pola 11 sam odlučno šetala po hodniku, nakon toga sam odustala. Nisam više mogla izdržati bolove pa sam ih zamolila da me smjeste u boks. Boks, uredan, čist, opremljen suvremeno. Moja babica je cijelo vrijeme bila uz mene, iako je imala i druge pacijentice koje su rađale. Brinula se o tome je li mi što potrebno i kako sam. Priopćila mi je da se presporo otvaram za trudove, pa su me stavili na drip. Pristala sam, a onda su počeli najjači bolovi koje sam u životu osjetila.
Od 11 do 16 sati sam umirala na stolu, babica me obilazila i provjeravala koliko sam otvorena. Išlo je dosta sporo. U 16.35 sati na svijet je došla moja curica. Izrezali su me jer nije mogla glava izaći. Prilikom zadnjeg tiskanja mi je neka druga babica svom snagom sjela na pluća i umalo me ugušila. Neka, prošlo je.
Došao je doktor, izvadili su mi posteljicu te me zašio. Krivo. Plus što mi je izazvao unutarnji hematom. Stavili su mi dijete na prsa i vrlo brzo ju odnijeli. Oprati valjda.
Vratili su je umotanu i rekli da ima temperaturu 38 i da mora na antibiotike i na kat niže u posebni odjel. Otkud sad to? Čitava trudnoća je bila savršena… mislim si. Doktorica kaže: ''Pokupila neku bakteriju.'' Na svim testovima koje sam radila bila sam sterilna na bakterije. Što znači da je bila bolnička. I tako su mi odveli moju curicu, a mene stavili u sobu. Tri dana sam provela u sobi, šav me bolio, izdajala sam kolostrum da nose mome djetetu. Nitko mi za unutarnji hematom nije dao ništa, čak ni leda ni hladnu gazu. Zbog njega sam plakala od bolova. Ni šav me nije toliko bolio.
Sestre su na odjelu bile dosta nedostupne i hladne, a doktor koji me zašio bezobrazan. Nije htio priznati da je krivo napravio, i još je mene napao da mi nije ništa. Jako sam bila ljuta na takav njihov odnos. Svaki dan sam išla svojoj curici jedva hodajući, u odjel kat niže. Rekli su da će ostati deset dana, sve skupa.
Treći dan su mene poslali kući zbog prenatrpanosti bolnice. Znali su da sam s otoka i da nemam baš kamo otići… Ali, eto, što se tu može. Snašli smo se, to je bilo bitno. Curica se dobro oporavila, kao i ja u tom stanu, gdje me svekrva njegovala.
Hematom i sve simptome porođaja sam sama izliječila, kao i što sam uspjela zadržati mlijeko dok curica nije izašla iz bolnice. Na kraju je sve ipak dobro ispalo. Ne mogu reći da sam bila skroz zadovoljna rodilištem, pogotovo tretmanom sestara i doktora nakon porođaja. Međutim, zahvalna sam što je sve na kraju dobro završilo, pa smo se deset dana nakon porođaja sretno vratili na otok, gdje je moja malecka provela svoja predivna prva četiri mjeseca života.
Čekamo i vašu priču s porođaja na e-mail: redakcija@stampedo.hr
