Skoro pa se i ne sjećamo kad smo na naslovnici imali blizance! No, svi roditelji koji vide blizance ne mogu si pomoći a da se najprije ne zapitaju – ma kako izaći na kraj s dvije bebe?! Je li i s vama bilo tako? Što Vam je prošlo kroz glavu kad ste saznali da ćete dobiti blizance?
Zanimljivo je sada promatrati kako ljudi reagiraju na blizance. Ima oduševljenih faca i reakcija poput: „I ja bih volio/voljela imati blizance“, „Mašala“, „Svaka čast“… naravno, kome drugome nego tati (smijeh), a ima i zabrinutih: „Jao, neću ja valjda imati blizance“ ili onih punih sažaljenja: „Pa kako vi to, jeste živi!?“ Ja nikad nisam bila življa i sretnija. Naravno da je umor stalni gost, ali zato svaki oblik odmora, na primjer tuširanje, dobiva novu dimenziju i postaje pravi užitak. I stvarno nikad nisam pomislila kako bi mi bilo lakše da imam jedno dijete. Jednostavno je tako, mi smo odmah postali četveročlana obitelj, a one su odmah dobile sestru. To je genijalno.
Tko je bio više u šoku: mama ili tata? Kako je tata reagirao kad je saznao?
Na prvom pregledu se nije vidjelo da su blizanke. Na drugom pregledu sam saznala i prva reakcija je bila baš sreća, a onda su misli krenule u vrtlog. Taj dan počela sam povraćati, i to je trajalo pet mjeseci. Imala sam osjećaj da sam bolesna, a ne trudna. Rekli su da prođe nakon tri mjeseca – eto, ja ne spadam u tu skupinu. Ali kad su povraćanja prestala, stvarno je došlo to blaženo stanje u kojem sam napokon mogla uživati u hrani, moru, šetnjama, spavanju…
Tata je bio sretno šokiran.
U dvoje je sve dvostruko slađe, ali i dvostruko teže, posebno u samom početku. Vida i Marla su, vidjeli smo, dobre bebe. No, svaki roditelj zna da nije sve uvijek tako idealno. Kako izgleda Vaš mali kaos kad ostanete sami s njih dvije? Sigurni smo da zna biti zabavno…
Sve više kužim da njihova stanja ovise o našim raspoloženjima, pa nastojim sačuvati mir i njima dati osjećaj sigurnosti i reda. Volim tu neku rutinu u našim životima, pa onda tu rutinu obojiti novim ljudima, novim mjestima, novim senzacijama. Naravno da plaču i traže nešto u isto vrijeme. Učim se biti smirena, ali i brža. A zna biti i potpuna tišina, kad obje spavaju, pa ne znam kud bih sama sa sobom. Najzabavnije mi je kad se obje smiju naglas nekim mojim glupiranjima. Čitala sam da je biti dijete kao da si ludo zaljubljen, prvi put si u Parizu i popio si tri dupla espresa. Kako intenzivno!
A kako je to bilo u prvim danima kad ste stigli kući? Je li to tek bio kaos? Sjećate li se toga s dozom humora ili ste potisnuli najteže trenutke?
Prvi dani jesu teški jer sve krene vrtoglavom brzinom. Meni je bio osjećaj kao da sam sjela na onaj vlak u lunaparku. Vozi brzo i ne znam točno kud, malo me strah, malo me boli, ali i uzbudljivo je i smijem se. A i naviknula sam se na to drugo dugo devetomjesečno stanje, i sad odjednom opet neko treće stanje koje je u petoj brzini u odnosu na prije. Sad mi je smiješno kad se sjetim kako sam htjela paralelno dojiti i onda smo se u istoj sobi našli moj dragi, moj brat, njegova žena i njihov sin. Svi su nešto ili nekoga namještali. Radna akcija dojenja. Ajme! One su moj predivni savršeni kaos.
Tko Vam je bio najveća potpora u tom razdoblju? Ubrzo nakon porođaja otišli ste kod svojih u Medulin. Je li Vas to na neki način spasilo u tom razdoblju?
To me spasilo jer nisam morala misliti na kuhanje, pranje, peglanje… I sama prisutnost obitelji puno znači u smislu neke sigurnosti. A zrak je bio ovdje idealan za njihove prve udisaje.
I prije prvih tjedana s curkama bilo je, sigurni smo, zabavno. Blizanačka trudnoća zasigurno je posebno iskustvo! Kako ste Vi prošli kroz svoju trudnoću? Je li bilo – dvostruko teže?
Na kraju je doslovno ispalo dvostruko teže jer su ukupno težile blizu šest kilograma. Ali rodila sam u 38. tjednu, što se za blizance smatra punom trudnoćom.
Na snimanju smo se uvjerili da su Marla i Vida divne djevojčice, uvijek spremne na osmijeh, a osim toga i preslatke! Kako ih vidi mama? Koliko se razlikuju? Vidjeli smo i da ih ne odijevate identično. Jesu li uvijek barem donekle različito odjevene?
Doživljavam ih potpuno zasebno, i svaka je slatka i posebna i prelijepa na svoj način. Ponekad na trenutak kad ih pogledam u oči, kao da vidim već odrasle žene. Tako sam sretna i zahvalna što mogu svjedočiti odrastanju tih dvaju malih bića. Ne znam kome to ide u zasluge, ali one su bebe koje se vole kupati, dobro jedu, spavaju, vole se šetati, smiju se. A plaču, naravno, kad žele nešto. I to je priroda sve dobro smislila jer kako bismo inače znali da im nešto treba. Vida se voli skrivati, a Marla stalno nešto traži. Bit će im zabavno igrati se jedna s drugom. One su dvije individue, pa tako im i odijevanjem želim pristupiti različito. Pričala mi je jedna žena koja isto ima dvije cure da ih je odijevala isto da se ne bi svađale oko odjeće, ali svejedno bi se uspjele i oko te iste odjeće posvađati. A i zabavnije je imati toliko različite robe pa ih kombinirati. Raj za žene, he-he.
Jeste li maštali o dvoje ili više djece, ili ste ipak planirali samo jedno? Vi imate starijeg brata?
Ja imam deset godina starijeg brata Igora. Mama me rodila s 32 godine, kao ja Marlu i Vidu. Ponekad bih maštala kako bi bilo da imam sestru, ali nisam gnjavila mamu. Sjećam se da smo pričali o tome da imamo blizance u obitelji i da to kao ide svako drugo koljeno, ali sam potpuno zaboravila na to. Tako da sam se zbilja iznenadila kad su se njih dvije pojavile na ekrančiću.
Kako ste svladali izlaske i duža izbivanja iz kuće s dvije bebe? Već ste se odvažili i na relativno duga putovanja. Jeste li od roditelja koji prekomjerno kompliciraju planiranjem ili se jednostavno – spremite i idete?
Pa recimo nešto za što je meni trebalo pola sata, sada nam treba barem sat i pol. Duža putovanja mi zasad još uvijek malo predstavljaju stres zbog pakiranja koje zna potrajati. Kad smo prelazili granicu s Bosnom i Hercegovinom, policajac nas je pitao jesmo li nešto ostavili u Hrvatskoj. Auto je stvarno bio krcat stvarima. Ali volim putovati s njima i htjela bih da se gibamo kad god i kud god možemo.
Što biste općenito rekli, kako ste se snašli u majčinskoj ulozi? Kakva ste majka? Je li ovo Vaša najteža uloga? Jeste li paničarka ili kulerica, perfekcionistica ili ležerna? A kako biste pak okarakterizirali svog partnera Marija u ulozi oca?
Pa sigurno je najodgovornija uloga koju imam i koju ću imati do kraja života. Što se tiče tipa majke, mislim da sam sve po malo od ponuđenog, i mislim da je dobro biti sve to, naravno ovisno o situaciji. Mario ih obožava i stalno ih ljubi, pa zato mora i stalno biti friško obrijan.
Vi i Vaš partner Mario Knezović u vezi ste već skoro deset godina, ali vezu niste okrunili brakom. Takva je praksa među mladima sve češća i danas više ne izaziva zgražanje. Znači li to da jednostavno niste tradicionalni i da brak kao potvrda na papiru ne znači ništa za vašu ljubav, ili su razlozi neki sasvim drugi?
Negdje sam bila pročitala da za uspješnu vezu prvo treba živjeti zajedno, onda imati nekog ljubimca, pa onda dijete. Mi smo to sve obrnuli tako da sad prelazimo na kućnog ljubimca, a onda ćemo živjeti zajedno. (smijeh) A tko zna, možda me i zaprosi. (smijeh)
Jeste li razgovarali o braku kad ste saznali da ćete postati roditelji? Naime, nekim se roditeljima ne sviđa ideja da otac mora „priznati“ to dijete, a kasnije se pojavljuju još neke sitne prepreke u slučaju da mama i dijete ne nose isto prezime. Smeta li Vam to, ljuti li Vas?
Jedan je čovjek stalno govorio da jednostavno nema vremena da se vjenča. Našao se u restoranu i priča tu priču konobaru, a on mu kaže: Ako je do toga, evo tu je sada u restoranu svećenik i može vas odmah vjenčati. (smijeh) Za sada nam ta birokracija ne stvara probleme.
Obitelj vam je jako važna u životu, uz oca i majku ste jako vezani. Je li to nešto što ćete svakako nastojati prenijeti Vidi i Marli? Jeste li više za pristup ‘mama kao prijateljica’ ili se ipak mora znati tko je mama?
Obitelj je važna jer pruža pojedincu sigurnost i ljubav, i to bih voljela pružiti Vidi i Marli. Voljela bih, ako uspijem, podignuti ih u zdrave, snažne, plemenite, radoznale, slobodne ljude, da „poštuju tuđe, a da se svojim diče“. Pa mislim da se može biti mama i prijateljica. Ja ih vidim kao prijateljice, s time što sam ja puno starija prijateljica koja se jedno vrijeme mora brinuti o svemu. (smijeh)
Intervju u cijelosti objavljen u tiskanom izdanju časopisa Mama&Beba br. 103
