Ja sam silno bogata. Ja sam silno sretna. Ja imam troje predivne djece. Oni su moje sve.
Zaista mogu ovako započeti ovu svoju kratku priču. Jer moja su mi tri porođaja donijela najveće životno ispunjenje. Moj suprug i ja toliko smo dugo u vezi da smo veći dio svojih života proveli zajedno, nego odvojeno, s obzirom na to da smo zajedno od moje 16. godine, a njegove 18. godine života, a danas smo oboje na pragu četrdesetih. S nenavršene 24 godine na svijet je došao (sada već 14-godišnji) Tibor. Učinio me mamom s velikim M. Sve ono divno što svi govore – da je taj trenutak kada upoznate svoje dijete nešto neopisivo lijepo – istina je, i više od toga. Takvu ljubav ja nikada do tada nisam mogla ni pojmiti. Daju vam vaše dijete prvi put u naručje, onako toplo, smežurano i mirisno… Pomislila sam jednom: da se ta i takva emocija i taj doživljaj može pakirati u male bočice, svi bismo svijetom to nabavljali kao sumanuti i svi bismo bili teški ovisnici o tome. U to uopće ne sumnjam.
Prvi put…
Moj prvi porođaj bio je "provocirani" porođaj. Prvorotkinja, veliko dijete već je preskočilo svoj termin porođaja. Na jednom od redovnih pregleda doktor je zaključio da bi danas bilo idealno da rodim jer je on dežuran. Tada mi se to činilo kao idealna situacija. Na kraju je sve uglavnom dobro završilo i mi danas imamo predivnog i zaista silno pametnog i brižnog sina. Ali nije na tom porođaju (a ni poslije njega) sve bilo idealno. Naime, porođaj je provociran kada ja nisam imala niti jedan jedini svoj prirodni trud, kao prvorotkinja sam se jako sporo otvarala, u boks za porođaje ušla sam u 11 sati, a rodila u 0.10 sati. Dakle, rađala sam punih 13 sati. Puno previše, i iz današnje perspektive rekla bih sasvim nepotrebno. Danas bih vjerojatno odlučila sasvim drugačije i pričekala bih svoj prirodni porođaj. Tada sam dobila sve moguće medikamente kako bi mi pokrenuli trudove i sam porođaj. Sjećam se da uopće nisam imala stanke između trudova, nego sam se osjećala kao da mi je cijeli porođaj jedan veliki trud koji traje bez prestanka. A prvi su trudovi krenuli oko 15 sati. Oko 21 sat već sam bila izvan sebe od bolova i molila sam ih da mi nekim analgetikom olakšaju muke. U tom mi se periodu pridružio i moj suprug, te sam ubrzo dobila epiduralnu, koja me zaista spasila od daljnjih bolova. U samom trenutku izgona nisam ništa osjećala: ni trudove, ni bebu koja izlazi iz mene. Naravno, u jednom od tih trudova napravili su mi i epiziotomiju a da ja nisam apsolutno ništa osjetila. Uz to sam i dosta popucala, pa su me kasnije šivali nekih pola sata. Uza sve te muke, trenutak kada su mi ga dali na ruke… potpuno blaženstvo i ljubav – apsolutna, snažna, nedvojbena. Počela sam plakati i ljubiti ga i govoriti mu: "Mišiću moj maleni…" Sjećam se da je samo nekako otužno cvilio, nije ni plakao. Doktor me samo tapšao po ramenu i govorio: "Evo je, prava mama!" Glavica mu je bila prilično otekla od teškog i dugotrajnog porođaja. Nije ni njemu bilo lako. Kasnije sam i ja imala dodatnih problema jer su mi ostali plodovi ovoji pa sam morala na kiretažu, maleni je dobio jaku žuticu, ali bez obzira na sve naše probleme s porođaja, on i ja smo postali sjajna ekipa.
Uživala sam gledajući ga kako odrasta i kako naša skladna tročlana obitelj uživa. Svi su nas pomalo zapitkivali kada ćemo ići na iduće dijete. Ja sam tu temu nekako pokušavala izbjeći jer mi se činilo da ne mogu odgajati neko novo dijete dok ovo malo ne poodraste. Nikad mi nisu bili bliski koncepti imanja dvoje male djece. A godine su prolazile…
Kada je Tibor već imao devet godina, suprug me pogledao, kao i puno puta do tada, i rekao: "Ako se sada ne odlučiš na drugo dijete, kad ćemo ga imati?" I ja sam konačno shvatila da nam zaista nema smisla više čekati.
Drugi put – preporod
U siječnju 2012. ja sam ponovo postala Mama. Nakon 10,5 godina. Našoj dobro uhodanoj maloj zajednici pridružio se naš Mauro. Nekako sitan, s puno kose, nije znao cicati. Kod njega mi je sve nekako bilo drugačije nego s Tiborom, i jednostavno nisam mogla pobjeći od usporedbi s jedinim djetetom koje sam do tada imala. U svemu različit porođaj, osim u tom ponovljenom momentu ljubavi. Ja sam ponovo shvatila kako je predivno biti mama, i zapitala sam samu sebe: Pa čemu sam čekala i odugovlačila sve ove godine? Jednu noć sam dobila trudove, suprug me pogledao s pitanjem: "Ma daj ne zezaj, pa nećeš valjda roditi na petak trinaesti?" O da, hoću, pomislih. U 8 sati ujutro bili smo u bolnici, ondje me već čekao moj liječnik koji mi je vodio trudnoću, imala sam rubni gestacijski dijabetes i bila sam presretna da je baš on taj dan dežuran, i umjesto da dođemo na dogovorenu kontrolu, ja sam došla roditi. Porođaj je trajao ni predugo ni prekratko, nekako taman, oko četiri sata. Nisam htjela nikakve dripove niti išta umjetno, htjela sam roditi najprirodnijim mogućim načinom. Sjećam se da je bilo bolno i da sam pomislila kako je divno bilo dobiti onu epiduralnu na prvom porođaju. Ali zapravo nisam htjela ništa protiv bolova, htjela sam roditi prirodno – da osjetim taj trenutak izgona djeteta. Mauro je bio naša druga srećica i svi smo ponovo bili blaženi od sreće i ljubavi, a naš je Tibor konačno dobio toliko priželjkivanog brata – kad već nije došla sestra, kojoj se nadao.
I tako smo mi mislili da smo sada kompletni – nas četvero. Moj je suprug nekako uvijek prizivao da bi on volio imati troje djece, na što bih ga ja uvijek pogledala onim pogledom jesi li ti lud?
I kada je Mauro imao nekih 14 mjeseci, ja sam shvatila da su moje jutarnje mučnine malo prečeste i prejake. Ne moram ni napominjati koji sam šok doživjela kada sam shvatila da sam ponovo trudna. Ali ubrzo je naš šok prerastao u potpuno veselje i uzbuđenje, a tek kada smo shvatili da ćemo konačno dobiti djevojčicu – našoj sreći nije bilo kraja…
Treća, jednaka sreća
Porođaj s Maris bio je unaprijed dogovoren, pomalo provociran, ali već sam bila dovoljno otvorena i s nekim svojim prirodnim trudovima koje sam jedva osjećala. Suprug je bio sa mnom, kao i svaki put do tada.
Porođaj je bio izuzetno brz, što je i uobičajeno za trećerotku. Porodio me isti doktor koji me porodio i na mojem drugom porođaju. Sve je proteklo lijepo i bolno, kao što je bilo i za očekivati. Maris je došla zaista jako jako brzo, svi smo se čudili kako je u 2-3 truda odlučila doslovce izletjeti iz mene. Sjećam se da je zaista jako boljelo. Ali vrijedilo je svake sekunde boli. Bila je divna, moja djevojčica!
Ovoga puta, u samo 23 mjeseca razmaka od prethodnog porođaja, rodilište u Petrovoj konačno se pomaknulo u smjeru da dijete nakon porođaja može biti oko dva sata sa svojom mamom i roditeljima, i naša mala Maris je odmah mogla početi sisati, i sve to vrijeme smo sve troje bili presretni da možemo biti zajedno, nerazdvojeni.
Braća su je prigrlila sa silnim oduševljenjem, i uz neke sitne trzavice i Maurove ljubomore prema njoj, sve ostalo je čista i nepatvorena međusobna ljubav. Naš Tibor je divan stariji brat i ja ga nazivam "trećim roditeljem". Divnijeg i brižnijeg sina nismo mogli poželjeti. Jednoga će dana biti predivan otac, u to uopće ne sumnjam. On je silno sretan što mu se ispunila želja da ima i brata i sestru, iako je morao čekati silne godine na njih oboje. Sjećam se da je došao u posjet kada sam rodila Maura, naslonio se onako blizu i rekao mu onako malenom: "Konačno si stigao, znaš li da sam te čekao punih deset godina…" – i poljubio ga u glavicu. Svi koji smo bili blizu njega, rastopili smo se od blaženstva.
S troje djece, od toga dvoje malih, svaki dan je zahtjevan, ponekad iznimno naporan. Ali ja sam sretnija i zadovoljnija nego ikad.
Sve što sam u životu doživjela ne može se usporediti sa srećom i ispunjenjem koje osjećam kad pogledam i zagrlim svoje troje djece. Naše troje djece.
Ponekad žalim što više neću ući u Petrovu kao trudnica i što neću ponovo doživjeti taj silan osjećaj sreće i blaženstva nakon porođaja.
Djeca su naš smisao života. Najdivniji smisao naših postojanja.
Pusa od nas petero.
Čekamo i vašu priču s porođaja na e-mail: redakcija@stampedo.hr
