Nikad nisam razmišljao o porođaju i o tome što bih jednog dana, u rađaonici mogao doživjeti. No kad je moja supruga rekla da imamo plus na testu, u meni se, posve prirodno probudio očinski instinkt. Koji mi je, između ostalog, prišapnuo da porođaj ne smijem propustiti.
Dakle, od prvog dana, kad moja kćerkica još uvijek nije bila osoba s imenom i prezimenom, znao sam da je nikad i u nijednom trenutku neću ostaviti samu. Pa ni u rađaonici.
PRVO I DRUGO TROMJESEČJE
Porođaj je za mene počeo prvog dana kad sam saznao da ću postati tata. Moja supruga imala je mučnine prva tri mjeseca, i po cijele dane sam se trudio ugoditi joj da lakše izdrži dan. Govorili su mi da žene tijekom trudnoće imaju raznorazne prohtjeve, da žele jesti krastavce s čokoladom, majonezu sa sladoledom i slično, no kod nas je bilo posve suprotno od toga.
Moja je supruga mogla jesti samo peciva, krumpir, rižu i vrhnje.
Sve ostalo izazivalo je mučnine zbog kojih je satima bivala u kupaoni. Nisam joj zavidio, ni najmanje. U svakom kutku imali smo najlonske vrećice, vozili smo ih u automobilima, po džepovima, u torbama… Bili smo spremni na najgore.
Nismo mogli razmišljati o bebici koja dolazi, njezinom spolu, imenu, odjeći… Pred kraj prvog tromjesečja mučnine su se smanjivale, a mi smo se odvažili i otputovali proslaviti Novu godinu u planinama. S obzirom da smo u to vrijeme još uvijek bili «dečko i cura», na prvi dan nove godine zaručili smo se i tako obilježili taj period našega života.
Od tada do kraja drugog tromjesečja moja draga bila je najbolja trudnica koju je svijet vidio. Pa smo to iskoristili za trudnički tečaj u bolnici.
Kao tata koji želi biti tu kad njegovo dijete udahne prvi dah, svakoga dana, tri dana zaredom, odlazio sam u bolničku predavaonu. I moram priznati da nisam naučio ništa specijalno.
TREĆE TROMJESEČJE I DOČEK
Trudnoća je išla prema svome kraju, ja se zbog toga nisam uzrujavao. Na licu supruge sve više sam primjećivao zabrinutost pa sam jedino radio na tome da je umirim. No kad je došlo vrijeme za doček bebice, ni sam nisam bio posve spreman.
Naime, moja supruga jednog običnog ljetnog dana odlučila je roditi – tri tjedna prije termina. Što se dogodilo? Tog dana došli su nam gosti s kojima smo išli na pizzu.
Ona je posve opušteno položila zadnji ispit na fakultetu, otišla na kolodvor po njih, došla na ručak te nakon toga obavljala šoping za doma.
Ništa nije ukazivalo na porođaj, jer od uzbuđenja ni ona nije shvatila da joj je ranije tog dana pukao vodenjak. Tako je hodala i uživala do ponoći kad… U jednom trenutku još malo plodne vode skliznulo je niz njezinu nogu.
Opet u čudu, ne očekujući da je vrijeme za porođaj propitivala se u kupaoni i razmišljala što bi to moglo biti. Otuširala se tiho, po peti put u tom danu i odjednom se počela tresti.
Trudova nije bilo, osjetila je samo iznenadnu slabost zbog koje sam odmah nazvao bolnicu. Gospođa s druge strane linije rekla je da ipak dođemo na kontrolu i tako smo i učinili. No čim smo sjeli u auto sve mi je postalo jasno. Moja draga spontano je počela puhati; u pola jedan poslije ponoći, na putu do bolnice, dobila je prve trudove u životu!
Vozio sam kao manijak. Nasreću, bilo je ljeto i grad je bio posve pust. Nakon pregleda u bolnici uputili su je u boks, a meni su dali odoru. Dok sam stigao u rađaonu, supruga je bila plava od bolova, uplakana i prestrašena.
Došao sam do nje, umirio joj disanje, osvježio usne i gladio je po glavi.
E, da mi samo netko kaže da suprug nije potreban u rađaonici! Porođaj je u tom trenutku već daleko odmakao.
Kad sam ušao trebali smo odraditi samo zadnje istiskivanje.
I baš dobro da sam bio tamo jer sam doktorici dodavao ulje i neke masti koje su pomogle da mi suprugu ne probijaju iglama i ne šivaju. Sat i pol nakon što smo napustili obiteljski dom postao sam tata. Porođaj je trajao nepunih 30 minuta. Kad je moja kći rođena bila je najmodrije stvorenje na svijetu, a ja najsretniji čovjek koji je koračao planetom. Imala je 2700 grama, dopuzala je do maminih grudi i krenula piti. Ispuštala je neki zvuk poput male mačke, a ja sam samo mislio o tome kako je to, baš to, najsretniji trenutak u mom životu.
I da napomenem, porođaj uopće nije strašan, a suprug na porođaju može spasiti život svojoj voljenoj. Pa vi vidite!
Čekamo i vašu priču s porođaja na e-mail: redakcija@stampedo.hr
