Dizajner, ilustrator, izdavač stripa, novinar, televizijski voditelj, gitarist… Uistinu ste svestrani! I još k tome otac dvoje djece. Da vas odmah pitamo – jeste li Vi zaduženi za zabavu u kući? Klincima ste zasigurno neiscrpan izvor ideja…
Uh, gitarist sam bio davno i kratko. Između ostalog, zadužen sam i za zabavu. Iako, kad se radi od kuće, kao u mom slučaju, onda je tu mali milijun obveza oko klinaca. Sve je manje zabave, a sve je više zadaća i lektire, vozanja po rukometu i plesu, škola, vrtić… Ipak, biti doma s klincima doista je privilegij. Usput, aktivnosti ipak malo više forsira mama, moram priznati: izložbice, muzeji, predstave…
Iako mnogi Vaše ime neće možda od prve prepoznati, Vaše je lice mnogima sada već poznato. Emisija Šlep šou pravo je osvježenje na malim ekranima, a nominirani ste čak i za Večernjakovu ružu kao novo lice TV ekrana. Jeste li otkrili svoju novu ljubav ili je to nešto o čemu ste maštali? Jeste li se navikli gledati na malim ekranima?
Uvijek je malo nelagodno vidjeti se na TV ekranu, ali promatram to kao ulogu. Pokušavam sagledati kakav sam u emisiji i razmišljam kako se što bolje uklopiti u format. Šlep šou je uspio kroz prvu sezonu steći identitet kao kvalitetna glazbeno-razgovorna emisija. Radim sa sjajnom ekipom i Šlep šou je ponudio neke zaista antologijske izvedbe uživo, među ljudima, na cesti. Što se tiče voditeljskog posla, to je za mene prvo takvo iskustvo, ali imam dosta kilometraže u medijima, novinama, na radiju i TV-u, tako da nema velike treme. Sve je stvar pripreme i… pripreme.
Kako reagiraju klinci na – tatu na televiziji? Mališani su ipak najiskreniji kritičari. Kako ste prošli kod njih?
E, to me bila malo frka, što će reći klinci… Međutim, reagirali su dobro, pohvalili su me. I to je bilo to. Nakon mjesec-dva izgubili su interes. Imaju gospoda svojih interesa, očigledno. Možda jednom nalete, kad odrastu, na neki isječak na YouTubeu. Valjda će tada pomisliti: Pa ovaj stari baš i nije tolika budala!
Imate dvoje klinaca: sina Filipa od devet godina i kći Janu od četiri godina. Recite nam nešto o njima! Kojim biste riječima ovako na prvu opisali svakog od njih?
Djeca su mi divna. Prekrasna i pametna. Prkosna i svojeglava. Stvarno mislim da su divni, iako mi nekad dođe da ih «strpam u top». (Ove dijabolične misli će razumjeti svi roditelji.) U stanju su te izbezumiti i rastaviti na «proste faktore», a opet najbolji su ljudi koje ćemo ikad upoznati. Filip je odličan, suosjećajan dečko koji ima smisao za pravdu. Prvo dijete, sin, tatin ponos. Stvarno sam ponosan na njega, iako smo nekad dva tipična Ovna – možete pretpostaviti kako to izgleda. Jana je naše drugo dijete i kao takva je socijalna majstorica, neviđena šarmerica, druželjubiva i… žensko je. Znate nas, tate i kćeri. U stanju me je potpuno razoružati. Filip i Jana polako grade svoju čvrstu vezu sestre i brata. To je divno promatrati.
Jesu li svestrani na tatu? Klinci vrlo lako mijenjaju objekte svog zanimanja, što je sasvim očekivano, ali za što trenutačno pokazuju najviše zanimanja?
Oni su svestrani kako ja nikad neću biti. A djeca kao djeca, tipično za njihovu generaciju, lego generacija, marljivi skupljači kojekakvih figurica, oči im uvijek traže neki ekran (TV, playstation, tablet, kompjutor)… Drago mi je kad se igraju, kako god i čega god, samo da ne bulje pasivno u TV. Također, živimo u slijepoj ulici tako da se klinci uredno igraju napolju i najljepše mi je kad odu van. Osim što dobijem malo mira, za klince nema bolje od starog, dobrog graničara ili skrivača… Kad se vrate znojni i blatni, i s koljenima u masnicama – znam da je sve u redu.
Prva, ali samo prva asocijacija uz strip koji je, kako nam se čini dok čitamo o Vama, Vaša velika ljubav, je – dijete. Jer strip je za djecu, zar ne? 🙂 Naravno, to nije baš tako. No, je li Vam strip pomogao da nekako ipak ostanete više djetinjasti? Shvaćaju li mališani ozbiljno tatin posao u trenucima kad se tata bavi – stripom?
Strip je, naravno, i za djecu. I jako je dobro za djecu da čitaju stripove jer se aktiviraju obje polutke mozga. Kroz slijed riječi i slika dijete zapravo samo priča priču. U današnjem vremenu fast food medija kojima smo okruženi, strip se čini kao iznimno zdrav za konzumaciju.
Mislim da čovjek treba sačuvati nešto djetinjasto u sebi, nekakvu dječju znatiželju i vjeru u ljude i ovaj svijet. Ovaj svijet je i dalje veliko mjesto, ma kako nam drukčije izgledalo.
No, strip nije samo za djecu, on je itekako odrastao medij. Budući da su knjige koje izdajem stripovi za odraslu publiku, moji klinci nemaju odnos prema njima. Ali, sve češće ih nalazim kako listaju razne stripove iz moje kolekcije. Ne vjerujem da neće čitati stripove kad odrastu, previše su okruženi dobrim stvarima. I žena i ja aktivno čitamo knjige, tako da će ih i oni sigurno čitati.
Pomaže li Vam ta osobina u odgoju ili nekad ipak bude pomalo otegotna okolnost? Jeste li prema djeci popustljivi ili ipak znate biti ozbiljni i strogi?
Biti djetinjast može i odmoći i pomoći. Kad je u pitanju neobavezni boravak s njima, onda je super, ali kad treba odraditi obveze, onda nekad valja biti strog.
Rođeni ste u Banjoj Luci, u Zagreb ste se doselili 1992. godine. Znamo otprilike kakvo je stanje u Bosni, a znamo i ovo kod nas. Pretpostavljamo da na svoje djetinjstvo nosite lijepe uspomene, ali danas su vremena drugačija. Je li ovdje djeci ipak lakše djetinjstvo i mnoge stvari dostupnije? Jeste li iz svog odrastanja u Bosni izvukli pouke koje ćete prenijeti na djecu?
Djetinjstvo mi je bilo sjajno, i nije se puno razlikovalo od djetinjstva moje generacije na ovim prostorima. Muzika, sport, cure, kompjutori, kino… Ovo jesu drukčija vremena, ali svačije djetinjstvo je najbolje. Kako je nama bilo naše, tako će i današnjim klincima njihovo vrijeme biti najbolje, najneopterećenije… Svi pamtimo samo dobre stvari i uljepšavamo prošlost. I to je normalno. Današnji klinci odrastaju u drukčijem svijetu, ali opet većina stvari ostaje ista. Kao što rekoh: muzika, sport, cure, kompjutori… I dalje je to – to!
Bavili ste se humorom na Radiju 101, zatim u animiranoj seriji Laku noć, Hrvatska, kao i na internetu (News-Bar). Bosansko podrijetlo svakako Vam je u tome bilo od pomoći. Jesu li klinci naslijedili tatin humor? Koliko je važan smijeh u Vašem domu?
Humor je bitna stvar, ljudi se povezuju zajedno se smijući. Smijeh je ljekovit, uvjeren sam. Bavio sam se humorom kroz radijske skečeve i songove, zatim kao scenarist i vokal u animiranoj televizijskoj seriji, radili smo satirične TV skečeve za internet… Ipak je to pitanje odnosa prema životu. Da se nismo u stanju smijati glupostima kojima smo okruženi, svi bismo smjesta poludjeli. Klinci će sigurno povući nešto, ponajprije taj stav prema životu, gledanje na stvari kroz duhovitu prizmu. Nadam se.
Ima tome godina, ali sjećate li se kako ste reagirali kad ste saznali da ćete prvi put postati otac? A kako je to izgledalo drugi put? Sigurni smo da se tu skriva kakva anegdota!
Oba djeteta smo planirali, tako da nije bilo nekih šokova oko vijesti o trudnoći. Sjećam se iznimne sreće, ali i strepnje da sve prođe u redu.
Što Vam je u odgoju djece najteže, a što je ono što s lakoćom obavljate u roditeljskoj ulozi? U kojem Vam je trenutku bilo najteže biti otac?
Najteže je biti dosljedan, jer odgajajući djecu uviđaš koliko je potrebno zapravo sebe odgajati. Djeca baš i ne slušaju što im govorimo, ali zato vrlo pomno gledaju kako se mi ponašamo u odnosu na to što govorimo. Možemo imati ne znam kakve planove i programe za svoju djecu, ali naši životi su ono što im zapravo dajemo.
Supruga Tanja je psihologinja. Znači li to da ipak njoj prepuštate one ‘teže’ roditeljske zadatke? Mora li ona nekad i Vas dovoditi u red?
Supruga je faktor stabilnosti naše obitelji. Hvala Bogu, bolje procjenjuje situacije i sposobna je sustavnije djelovati. Naravno da i mene dovodi u red. Postavimo to ovako: ja dobijem besplatnu terapiju, htio-ne htio, a s druge strane, supruga u meni ima «zanimljiv» uzorak. Svi smo na dobitku. (smijeh)
Često se kaže: Malo dijete, mala briga, veliko dijete – velika briga. Čini li Vam se to sada već točnim?
To je apsolutno točno. Gledam prijatelje s većom djecom i već me hvata strah.
Postoji li neka Vaša osobina, ili osobina općenito, koju ne biste htjeli prenijeti na djecu? Što ćete im, s druge strane, pokušati svakako ‘ugraditi’ u njihovu osobnost?
Postoji cijeli niz osobina koje ne bih htio prenijeti na djecu. Ne znam odakle početi, pa bolje da i ne počinjem. Volio bih da budu kreativni, adekvatni i bez straha. Nadam se da im to mogu pokazati osobnim primjerom.
Zahvaljujući svojem poslu, vrijeme koje provodite s djecom možete lakše prilagoditi svojim željama. Koji su Vam najdraži trenuci s mališanima?
Najljepše ih je pokupiti poslije vrtića i škole i radnim danom otići u Maksimir, u Zoološki vrt. Nema gužve i imaš osjećaj da je cijeli Zoo za tebe. Još ako pogodiš hranjenje životinja – ne može bolje. Sladoled i sokić uključeni u cijenu.
Postoji li neka velika mudrost o odgoju koju ste uspjeli „prokljuviti“? Ili koje se pokušavate držati?
Treba biti strpljiv i biti tu, uz djecu, najviše što se može i dok im treba. Treba ih pustiti da budu nasamo sa sobom, da im bude i dosadno, da bulje u strop. Treba ih pustiti da trče po lokvama i skaču naokolo, da izvode gluposti… Nekad mi se čini da se previše uplećemo u njihove živote. Imaju pravo biti svoji.
Često u intervjuima spominjete sedamdesete i osamdesete, vrijeme u kojem ste odrastali. Većinom je povod tome strip i vrijeme u kojem ste se zaljubili u taj oblik izražavanja. S druge strane, često se čuje kako je ‘tada djetinjstvo bilo ljepše i lakše’. Je li to uistinu tako, ili ipak s vremenom zaboravljamo ružne a pamtimo lijepe stvari? Što biste iz takvog djetinjstva poželjeli svojim mališanima? Što je ipak danas ‘bolje’?
Uvijek je djetinjstvo, kada god se događalo, ljepše i lakše. Ne treba današnje klince opterećivati našim vremenom, niti ih podcjenjivati. Trebamo im ponuditi kvalitetne stvari iz našeg vremena, nek’ znaju što im donosimo sa sobom. Želim svojim i svim klincima da imaju svoje Haustore, Dražene i Kukoče, Mauroviće i Neugebauere… Želim im da odrastaju uz manje kompleksa i da s njima otvorenije razgovaramo. Mislim da je danas ipak otvorenija veza između roditelja i djece.
Jesu li današnja djeca zakinuta za jedan oblik literature s obzirom na to da stripova nema baš koliko ih je bilo nekad ili nisu toliko popularni? Kako kod njih potaknuti ljubav prema tom obliku izražavanja?
Prema mom iskustvu, klinci nisu zakinuti za stripove. Čitaju ih više nego što mislimo, imaju ih u školskim časopisima i udžbenicima, a vjerujem da će jednog dana naći kakvu striparnicu i pronaći stripove za sebe. Organiziramo već godinama 24-satno crtanje stripa u Hrvatskoj i zadnjih godina imamo veliki utjecaj – srednjoškolaca. Čak su cijeli razredi crtali u Zagrebu i Splitu. Strip je žilava sorta, preživio je i gora vremena.
Za kraj malo aktualnosti o tati! Snimili ste prvu sezonu Šlep šoua. Jeste li uživali? Koji su Vam bili najdraži trenuci? Priželjkujete li što prije novu sezonu? Imate li već sada planove koga ćete ugostiti?
Snimanje prve sezone Šlep šoua od 24 epizode bilo je sjajno. Prevalili smo dosta kilometara, napravili dobre i zanimljive emisije. Puno je glazbenika koje bismo željeli dovesti u emisiju, nadamo se drugoj sezoni tako da možemo ugostiti Urbana, TBF, Let 3, ali i glazbenike u regiji. Zanimljivo, jako smo dobro prihvaćeni u susjednim državama, tako da ne bismo imali ništa protiv da naš crveni kombi otputuje do Sarajeva, Beograda, Skoplja, Ljubljane.
Foto: Mama&Beba
