Naša priča počinje prije skoro tri godine kada sam zbog policističnih jajnika poslana na obradu na odjel humane reprodukcije.
Ovo je priča s poroda mame Sanele Zelić.
Prošli smo ukupno četiri neuspješna ciklusa potpomognute oplodnje te smo već imali termin za prvi pokušaj umjetne oplodnje, ali nas je doktorica stavila na pauzu jer sam morala na operaciju benignog tumora dojke.
Termini poput AIH, IVF, folikulometrija, spermiogram, femara, klomifen i štoperica bili su naša svakodnevica. Ta nam je godina bila užasno frustrirajuća, nitko nije znao kroz što prolazimo, a pitanje kada će beba? čuli smo svaki dan. Događalo se da s folikulometrije trčim na posao ili da pod pauzom trčim doma kako bih si dala injekciju štopericu u točno vrijeme. Upoznali smo mnogo divnih ljudi čiji su problemi bili veći od naših i svima želim da drže svoju sreću u rukama čim prije.
Originalan dar
Dva tjedna nakon operacije, za moj rođendan, muž mi je poklonio test za trudnoću jer je bio uvjeren da sam trudna. Rekao je da sam bila premirna i presmirena.
Bio je u pravu ‒ naš prvi plus!
Nismo mogli vjerovati da se to događa sada kada sam mjesecima ”čista” od klomifena, femara i raznoraznih štoperica, kada nam je doktorica rekla da se ne nadamo jer se ne može tijelo na dvije fronte boriti. Odmah smo otišli k doktoru provjeriti je li sve u redu jer sam samo dva tjedna prije bila u potpunoj anesteziji i primala puno lijekova protiv bolova.
Sve je bilo super, naše je malo čudo raslo i razvijalo se kada smo to najmanje očekivali. Trudnoću sam vodila privatno, u poliklinici Medifem, sa samo dva izleta na hitnu. Jednom zbog malog hematoma, a jednom zbog moje pretjerane brige, iako je bilo sve u redu.
Već u 14. tjednu jasno smo vidjeli da nam dolazi dječak, a negdje oko 20. Osjetili smo prve udarce. Trudnoća mi je bila uglavnom uredna, bez velikih problema, osim bakterije Escherichije coli koje sam se jedva riješila, zdravom prehranom i izbacivanjem šećera iz organizma.
Muke po trudnoći
Najveći problem bila je moja anksioznost, koju sam i dobila u trudnoći. Non-stop sam se brinula, kako za svoju bebu, tako i za svoje bližnje, u glavi sam uvijek imala najgore scenarije i svaki odlazak na pregled bio je borba za sebe. Spašavao me muž koji je bio moja totalna suprotnost, smiren i pozitivan oko svega.
Vrijeme mi je brzo prolazilo, stalno mi se spavalo i skupljali su se kilogrami, malo više moji, malo manje bebini. Većinu trudnoće bilo je pakleno ljeto, pa sam iskoristila svaki slobodan dan za odlazak na more. Plivanjem sam usporila nakupljanje vode i išijas koji me pratio gotovo cijelu trudnoću. To dvoje u kombinaciji znači da hodate kao starica, šepajući, u muževim papučama jer u svoje ne stanete.
U 39. tjednu krenula sam svaki drugi dan na preglede u bolnicu, no ništa se nije događalo, beba je uglavnom spavala na CTG-u, a kad bismo došli kući, krenuo bi trbuh-šou. Bolnicu Sv. Duh odabrala sam za svoje rodilište i nisam se pokajala. (Očekujte me opet!)
Moj porod krenuo je četiri dana nakon termina kada mi je usred noći, nakon što sam se nekoliko puta popela i spustila stubama sa 6. kata, onako filmski, puknuo vodenjak. Na brzinu sam se otuširala i spremila i krenuli smo prema bolnici misleći da ću do jutra roditi, no naš Niko imao je drugačije planove.
Tu noć je u rađaonici bilo neočekivano mirno. Odmah su me primili i pregledali. Bila sam potpuno zatvorena, trudovi su bili jedva vidljivi na CTG-u, a plodova voda je curila, što je najgori scenarij za prvorotkinju. Tek oko podneva dobila sam cervikalni gel i molila se da pomogne. Nakon što prvi gel nije ništa pomogao, dobila sam i drugi, vaginalni. Od njega sam imala užasne trudove, ali se i dalje nisam otvarala.
Prošao je jedan cijeli dan, upoznala sam 10 prekrasnih žena koje su već držale svoje bebice u rukama, a ja sam još uvijek ležala u predrađaonici. Nisam smjela izaći, muž nije mogao k meni, nisam mogla spavati i živci su mi već bili pri kraju. Probali smo još i s dripom i s epiduralnom ubrzati otvaranje, ali nakon svega bila sam otvorena samo dva prsta, pa nije bilo drugog izbora nego carski rez.
Cijelu operaciju bila sam pri svijesti i u 11.56 prvi sam put čula plač našeg malog lava, teškog 4050 grama i dugačkog 51 cm. Rodio se 18. 8. i promijenio nam sav svijet. Da smo ga mogli birati, ne bi savršeniji ispao. Prva sam ga poljubila, ali ga je tata prvi držao u naručju. Tako je i danas, ja ga stalno ljubim, a on ga stalno nosi ?.
Sve bih opet ponovo
Moj porod trajao je ukupno 35 sati. Sada mi se čini da je bilo gotovo za tren. Sljedeći su mi dan na viziti rekli da imam usku zdjelicu i spuštenu stidnu kost pa, da je porod i krenuo prirodnim putem, beba bi zapela, tako da je ovako ispalo super za nas. Iako sam osjetila cijelu operaciju, jer anestezija nije dobro djelovala, brzo sam se oporavila, već pola sata nakon operacije držala sam sina na prsima, a treći dan od porođaja išli smo kući.
Ovaj mjesec naš ponos slavi prvi rođendan. Mogu reći da je to bila najumornija ali i najsretnija godina našeg života. Sve što smo prošli vrijedilo je i sve bih opet ponovila za njega.
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
